Friday, September 16, 2016

KOVACICA 00 - 24 (2006 - 2016)


Pozdrav ljudi,

verujem da vas ima bar dvadesetak koji ste koliko-toliko redovno pratili ovaj blog. 

Imam važno obaveštenje:


This blog is no more! 
He has ceased to be! He´s expired and gone to meet it´s maker! 
He's a stiff! 
Bereft of life, he rests in peace! 
If you hadn't nailed him to the perch he'd be pushing up the daisies! 
His metabolic processes are now history! 
He's off the twig! 
He's kicked the bucket, he's shuffled off his mortal coil, run down the curtain and joined the bleedin' choir invisible! 
THIS IS AN EX-BLOG!


Hvala svima koji ste pratili ovaj blog!


Za sve, koje zanima autor ovog bloga Janko Takač, možete me potražiti:

NA MOM PROFESIONALNOM PORTFOLIJU

NA MOM PERSONALNOM BLOGU

Dok moje tekstove možete čitati i na:

WEB MAGAZINU HELLY CHERRY

ČASOPISU HLAS LUDU (Na slovačkom jeziku)

ČASOPISU VZLET (Na slovačkom jeziku)




S poštovanjem,


Janko Takač

Monday, September 12, 2016

FILM: Pančevo Film Fest 2016

Treći PAFF je održan od 7. do 11. septembra. Filmski program je bio smešten u Kulturni centar Pančeva i u Dvoranu Apolo a prateći programi (zabavni, muzički i likovni) su održavani u Foajeu Kulturnog centra Pančeva, Domu omladine Pančeva, Štabu Pogon i u Kafeu Voz. Osim koncerta grupe Stray Dogg – bend je svirao na otvaranju festivala, ali smo proletos već imali jedan izveštaj sa njihovog koncerta – prateći program me nije toliko zanimao pa ću se ovaj put fokusirati samo na filmski program. Fimski program je inače bio podeljen na više segmenata: PAFORAMA (revijalni filmovi), SVETIONICI (takmičarski), SVETLA BUDUĆNOST (kratki filmovi Igora Bezinovića), THE AMAZED SPECTATOR (Izbor filmskog kritičara Olafa Milera – selekcija čudnih, radikalnih i bizarnih filmova) I konačno, po drugi put na PAFF-u PONOĆNA JEZA (ponoćna horror projekcija). U toku ovih pet dana, prikazano je više od 30 filmova. U solidno posećenom Kulturnom centru Pančeva su pretežno prikazivani revijalni filmovi, dok je u slabije posećenoj Dvorani Apolo prikazivan više "arthaus" repertoar - kratkometražni, eksperimentalni, radikalni filmovi. Tu je stvar spasavala Ponoćna jeza - horor filmovi su imali lepšu posećenost. 

Ja sam pogledao ukupno sedam dugometražnih filmova i tri kratkometražna. Ne bih dužio o kratkometražnim delima, samo bih pomenuo da mi se veoma dopao film Kod kuće je najbolje Igora Bezinovića gde nas neka starija gospođa vodi kroz svoj dom u Petrinji. Prvo vidimo neko skrnavo dvorište sa nekom jadnom baštom a onda kuću prepunu – od poda do plafona – totalnog kiča. Dakle apsolutno sve što poznajemo kao kič se nalazi u toj kući – jeftini suveniri sa mora, ceo zid pokriven liciderskim srcima, cela komoda ukrasnih flaša i flašica, nebrojene gipsane figurice životinja, one štampane “slike” (tipa Ciganka sa gitarom, devojčica sa kučetom i sl.) … A sve to gospođa pokazuje svojim posetocima kao nešto što je njoj veoma lepo i dragoceno. Fim traje nekih desetak minuta i otprilike je toliko još trajao smeh publike kad se film završio ...

Prvi film koji sam pogledao je Zidsmrti i tako to (Mladen Kovačević, 2016). Radi se o jednom od najboljih domaćih dokumentaraca koje sam pogledao. Ovo je veoma topla ljudska priča, iako veoma realistično prikazuje prilično “gritty” svet putujućih vašara i artista-kasakdera koji voze prastare MZ motore po tzv. zidovima smrti. Kao prvo, bazirana na sjajnim likovima, ovo je priča koja sadrži realne ljude koji u ovom dokumentarcu funkcionišu kao pravi filmski likovi. Glavna junakinja - Branka Nađ - je veoma ćutljiva, kada priča onda je veoma štedljiva na rečima, kao da nam u svojoj ispovesti otkriva samo ono što želi da mi čujemo a ne sve, ona je uvek zamišljena, pomalo je misteriozna, često nekako tmurna, melanholična, po nekim segmentima ispovesti reklo bi se da je na granici depresije … Poseban utisak kod gledaoca stvara snimanje njene ispovesti u polumraku nekog tonskog studija. Iako vidimo da vodi stresan ňivot, sa dva paralelna života koji se slabo dotiču – ona je vašarski artista koji svakodnevno rizikuje da izgubi glavu na motoru sa jedne strane i baka troje unučadi sa druge strane - Brankica je jaka i još uvek veoma privlačna. Iako je motoru pravi as, iako s lakoćim vozi te krševe od motora po zidu smrti - i tu izvodi svakakve vratolomije - vidi se da ne uživa u svom poslu, što nam ona i sama priznaje. Onda tu imamo i njenog partnera, vozača (kojem sam zaboravio ime) koji isto tako veoma malo priča, uvek je nešto zabrinut, često vidimo kako kubori sa popravkom motora i nabavkom delovima za te prastare dvotočkaše (MZ je proizvođen u nekadađnjoj Istočnoj Nemačkoj pa vi vidite koliko su stari ti motori koje ovi teraju po 6 metara visokom zidu smrti). Ni on, kao ni Brankica, nikad ne ispušta cigaretu iz ruku. Onda na kraju imamo i njegovu ženu, koja prodaje karte za gledanje ovih akrobacija i koja perfektno funkcioniše kao neka vrsta komičnog lika u celoj ovoj filmskoj priči. Dakle samo ovi likovi su pola ovog filma! A vidimo još mnogo toga … Kao što rekoh ovo je jedan od najboljih srpskih dokumentaraca koje sam video!  

Istog dana sam u sklopu Ponoćne jeze pogledao domaći film Otvorena (Momir Milošević, 2016). Imao sam utisak kao da su ovde rani Kronenberg ili rani Linč sreli kasnog Fulčija. Otvorena ima mnogo mana - neubedljivi/nedorečeni dijalozi (često sam imao utisak da nije bitno šta če lik da kaže), siromašan scenario (veoma malo toga se desi u filmu), upadljivo nepoštovanje prema likovima (veoma loše izgleda kada glumac koji ne puši treba da glumi lika koji puši i onda ne uvlači dim već samo nevešto pućka i to onda – naročito u horror filmu - izgleda baš jadno), upadljivo nepoštovanje prema vremenu u koji je smešten film (na primer, u vreme onih starih foto aparata - sa filmom unutra koji se nosio u radnju na razvijanje - ljudi nisu pravili selfije i sl.) … ali kada se sve to provuče kroz crno-beli "arthaus" pristup, morbidni telesno-psihološko-snoliki horor i kroz škakljivu tematiku ženske homoseksualnosti. onda se mnogo čemu može progledati kroz prste. Nije ovo loš film!

Jedini film koji sam pogledao trećeg dana festivala je rumuski Aferim! (Radu Jude, 2016). Fantastičan uspon savremenog rumunskog filma - koji je počeo pre desetak godina, filmovima tzv. Novog rumunskog talasa - doživeo je svoju najvišu tačku možda baš ovim raskošnim remek-delom (koje inače uopšte nema karakteristike pominjanog Novog talasa). Osim veoma zanimljive radnje i živopisnih likova, Aferim! sadrži predivne kadrove očaravajućih predela Vlaške pokrajine, genijalne replike, dijaloge i tirade (ujedno komične, emotivne i duboke, takve kakve recimo nalazimo u Šijanovim filmovima), ali i zadivljujuće dosledan i verodostojan omaž vrhunskim dometima western filma (The Searchers se pominje čak i u trejleru za film!). Jedino što bi mu zamerio je neujednačenost radnje u smislu da ono što počinje i traje kao komedija puna duha i emocije, pred sam kraj prerasta u veoma brutalnu i realističnu tragediju. Kada se film završio u sali je aplauz kasnio nekih minut-dva, ljudi su prosto bili zbunjeni tako brutalnim izlivom nasilja za kraj, ali i to je doprinelo jačini ovog genijalnog filma! Dakle, ovo je film o kojem će se pričati i za pedeset godina, vrhunsko ostvarenje, rumunska kinematografija doživljava zvezdane trenutke!

Četvrto veče festivala sam otvorio gledanjem filma SaulFia (László Nemes, 2015) i mislim da sam izgubio bar deci znoja gledajući ovaj film. Dakle ovo je bilo baš mučno iskustvo! Iako sam navikao na svakakve horore, odgledao stotine filmova strave i užasa - ništa nije tako strašno, tako duševno, čak visceralno, razarajuće kao što je iskustvo gledanja ovako stravičnog filma u kojem prikazuju stvari koje su se stvarno i dešavale! Holokaust je veoma dobro obrađena tema i postoje desetine zaista vrhunskih ostvarenja ali nijedno od onih koje sam ja gledao ne uvlači gledaoca u dubine ponora i beznađa u kojem su živeli zatvorenici u konclogorima. I ne samo to, za razliku od drugih, ovaj film se fokusira na kapoe i na ostale pomagače – zatvorenike jevreje koji su, da bi produžili svoje živote za nekoliko meseci, pomagali sprovođenje masovnog istrebljenja, odvođenje u gasne komore, održavanje mira i reda na putu do komore (posebno potresne scene - na primer, po silasku sa stočnih vagona u kojima su jevreji dovoženi u logor, kapoi su pridošlicama govorili da prvo idu na tuširanje, nakon kojeg ih čekaju kafa, supa ili čaj a da nakon toga idu na rad, u skladu sa svojim kvalifikacijama, a kad je trebalo da ubrzaju proces istrebljenja, govorili bi im da požure na tuširanje jer će im se ohladiti supa, …), pljačkanja leševa (preturanje po odeći i koferima logoraša koji su upravo otišli “na tuširanje”), pražnjenja gasnih komora, spaljivanja leševa, pa sve do uklanjanja pepela ... Kao što rekoh, ovaj film je veoma težak za gledanje - gledalac ima utisak da je bukvalno na licu mesta - ali ovo definitivno spada u sam vrh savremene evropske i svetske kinematografije. Dakle i Mađarska trenutno živi svoje zlatno doba, bar što se filmske produkcije tiče!

Malo kasnije, prešavši u Dvoranu Apolo, posvetio sam se eksperimentalnom ostvarenju A Masque of Madness (Norbert Pfaffenbichler, 2013). Ovaj film je fokusiran na Borisa Karloffa (1887 - 1969), glumca koji je bio i ostao jedna od najvećih horror ikona a ovo filmsko delo je svojevrsni omaž filmovima u kojima je Karloff igrao ali pre svega omaž likovima koje je Karloff tumačio. Dakle, Pfaffenbichler se dosetio da od oko 170 filmova u kojima je ovaj glumac igrao izvadi po nekoliko scena te da tako svega toga izmontira jedan sasvim novi film. To mu je i uspelo i nije uspelo. U smislu da se od pojedinačnih scena izmontira konzistentan narativ, pa čak film, reditelju nije uspelo, jer Karloff je glumio i u vrhunskim delima ali nažalost i u brojnim produkcijama Z kategorije. Pri čemu su ona kasnija ostvarenja - ona u boji - zaista negledljiva. I efektno spajati vrhunske scene sa filmskim đubretom je nemoguća misija. Ali da nam prikaže dugovečnost i raspon likova koje je tumačio - to je Pfaffenbichleru uspelo i zaista je bilo veoma ubedljivo. Karloff je glumio Frankenštajna, ludog naučnika, Nemca, Rusa, Francuza, Kineza, afričkog crnca, američkog Indijanca, robota, ... pa čak i ženu. Veoma zanimljivo je bilo gledati ovako dugačak i impresivan niz likova koje je Karloff preneo na filmsko platno! Bilo nas je jako malo na ovoj projekciji ali film je zaista vredelo pogledati!

Ponoćna jeza te četvrte večeri je bila rezervisana za film FearClinic (Robert Green Hall, 2015). Šta da kažem? Kao i Boris Karloff i Robert Englund je velika ikona horor filma. I kao i Boris Karloff i Robert Englund prihvata da glumi u svakakvim budalaštinama. Fear Clinic je veoma slab tinejdžerski horor u kojem Englund glumi doktora koji leči strahove svojih pacijenata tako što ih stavlja u neki uređaj, rezervoar sličnan onome iz filma Jacob's Ladder, pri čemu ih nekom vrstom virtuelne realnosti suočava sa njihovim strahovima. premisa nije loša, ali sve ostalo - scenario, likovi, konzistentnost radnje, mlak plot twist, ambivalentni (ne)završetak - je duboko ispod nivoa koji bi Englund trebao da prihvata u ovim godinama. Nije mu valjda baš toliko do para?! I još nešto! U filmu glumi jedan od članova poznate hevi metal grupe Slipknot i sad usred filma jedan lik pusti sebi kasetu (!!!) sa nekim od albuma grupe Slipknot - sedi lik u kolima, krene baš onako da uživa u pesmi - i ne zna tekst pesme! Dakle, ovo će uvrediti čak i onaj deo publike koja će ovo uzeti iz poštovanja prema ovoj muzičkoj grupi ...

Poslednje veče trećeg PAFF-a je bilo posvećeno proglašenju pobednika. Kao što ste možda već čuli, nagradu Svetionik za najbolji film ovogodišnjeg Pančevačkog filmskog festivala dobio je film Eldorado XXI (portugalke Salome Lamas) a nagrada Dimnjak - za najbolji kratki film - dodeljena je filmu Deset blokova dalje Mikija Polonskog. Nakon proglašenja pobednika, u krcatoj sali Kulturnog centra Pančeva pušten je domaći film Vlažnost (Nikola Ljuca, 2016) ali sam ja otišao do Apola da pogledam pobedničko ostvarenje - film Eldorado XXI (Salomé Lamas, 2016). Tu se radi o dvosatnom dokumentarcu koji govori o radnicima na kopovima i rudnicima zlata i dragocenih minerala u planinama Perua. Ovo je veoma spor i kontemplativni film koji se sastoji od dugih, predugih kadrova (recimo kadar koji uspostavlja ceo narativ traje oko sat vremena i prikazuje samo jednu scenu - dve nepregledne kolone radnika koje se mimoilaze - jedni se penju na planinu, drugi silaze sa nje, i to traje sat vremena). Dakle ovaj dokumentarac definitivno nije za svakoga! Položaj glavnih likova u filmu - radnica i radnika, južnoameričkih domorodaca - je ekstremno težak a njihov posao je mukotrpan i veoma jednoličan. Sve to se da uporediti sa položajem radnika u devetnaestovekovnoj Engleskoj, dakle nehumano težak rad, rad sa neizvesnim ishodom, i rad za sitne pare i bez uspešnog radničkog organizovanja - dakle ovde imamo sve elemente koji su Marksa inspirisali da napiše Kapital. E sad, ovi radnici kao pokušavaju da se organizuju – među njima ima ljudi koji poznaju ekonomiju, svetske tokove, politiku, organizaciju zajednice - ali se vidi da prosto nemaju šire ljudske kapacitete za tako nešto. Na svu sreću imaju obilje lišća koke a žvakanje tog lišća im pomaže da prebrode mukotrpne napore rada u nehumanim uslovima. Ipak, nije sve tako crno! Poslednje scene u filmu prikazuju neku seosku I crkvenu proslavu i tu vidimo kako se ovaj narod - inače hrišćani, katolici - veoma lepo zabavlja, kako se na gradskom trgu pojavljuju u lepim narodnim nošnjama, da se tu opuste uz igru, pivo i lepu muziku. Dakle, iako je ovo bilo zahtevno iskustvo, meni se Eldorado XXI dopao jer uliva tu neku nadu da se na ovom svetu zaista sve i svašta može izdržati, preživeti i prebroditi. Dakle razumem zašto je žiri ovogodišnjeg PAFF-a odlučio da udeli prvu nagradu baš Salomi Lamas.

Treći PAFF je dakle iza nas. U ova nevremena, kad je potreba za kulturom kod ljudi srozana na apsolutni minimum, Pančevački filmski festival je doživeo i preživeo svoju treću inkarnaciju. I baš tog poslednjeg dana festivala, saznali smo da je na filmskom festivalu u Veneciji režiser Lav Dijaz postao dobitnik nagrade Zlatni lav za najbolji film - za njegovo ostvarenje The Woman Who Left - a isti taj režiser je bio pobednik prvog PAFF-a sa filmom Norte, the End of History.  Ja sam siguran da će biti i boljih godina, kao što znam da će biti i gorih godina, ali uveren sam da će se ovakve stvari – to da ovaj “mali” festival najavi autore koja će za par godina biti uspešni na “velikim” festivalima - još ponavljati …
Vidimo se dogodine!

Sunday, August 28, 2016

KONCERT: Kralj Čačka (Pančevo, 28. 08. 2016)

Zastrašujuća je činjenica da slikar Nenad Marić (1979, diplomirao na beogradskom FLU) kao Kralj Čačka radi već sedam godina - od 2009. godine. Osim toga, još je strašnije to što ovaj izuzetni kantautor - koji radi pod uticajem Boba Dylana, Captaina Beefhearta, Toma Waitsa, Leonarda Cohena, Nicka Cavea, Johnyja Casha, Muddyja Watersa, Howlin Wolfa, Jacquesa Brella, dok se se u srpskom kontkstu naslanja na ono što je pre dvadesetak godina radio Vojislav Voja Vijatov kroz Onomatopeju ideja - iza sebe još uvek nema nijedno zvanično izdanje. To je dakle toliko neverovatno da svakom poštovaocu srpske rock and roll scene uliva neku vrstu uvrnutog strahopoštovanja, jer Marić se bukvalno na sve strane razmeće talentom i sposobnošću da napravi ne pop pesmu nego kompletan proizvod - od teksta koji te uvuče u priču sa lakoćim kakvu nalazimo kod vrhunskih majstora kratke priče, preko aranžmana koji zaista i bez neke zadrške podsećaju na Toma Waitsa (ali i Cavea, Cohena, a fali mu samo harmonika da bi - na primer kod pesme Ludi svete - sve poprimilo obrise brechtijanskih pozorišnih songova i onoga što rade The Tiger Lillies) pa sve do celokupnog imidža (Tom Waits oko Rain Dogs albuma). 

Ali sve to je još uvek - dakle sedmu godinu - nekako ispod zemlje, neotkriveno, svedeno na uži krug fanova-posvećenika, od kojih će i tako mnogi doći tek da traže Moj avatar i čekaju pesmu Deda Mraz je švorc (jedine dve studijske pesme, sa zvaničnim video-spotovima).

Večeras u Pančevu je Kralj Čačka nastupio u sklopu poslednjeg dana FreeDom festivala i to u sledećoj postavi: Marko Marić (klavijature, električna gitara i udaraljke), Miladin Stojković (kontrabas) i naravno Nenad Marić alijas Kralj Čačka  (vokal, akustična gitara i maracas). U dvorištu pančevačkog Doma omladine je bilo nešto više od pedesetak ljudi, najviše mlađe i srednje generacije. Ispred bine su bile raspoređene stolice i stolovi tako da smo svi mogli da sedimo opušteno i posvetimo se slušanju i gledanju bez gurkanja i gužve. 

Publika je bila maksimalno kulturna tako da - osim pomenutog dobacivanja u vezi Kraljeve zasad napoznatije pesme Moj avatar - nije bilo problema sa ljudima, svaku pesmu su lepo prihvatili i nisu štedeli ruke za aplauze. Bend na bini je bio lepo raspoložen, mada je Marić veoma malo pričao, zahvalio se par puta na aplauzima i rekao po dve-tri reči u vezi nekih od pesama ("pesmu 1024X768 piksela sam ovako napisao - dakle bez akustične gitare - da bih imao pušačku pauzu u toku nastupa"). Kralj Čačka je svirao nešto više od sat vremena, vrativši se na jedan bis. Naravno, iako ne postoje zvanična izdanja, siguran sam da nije odsvirana ni polovina pesama koje Kralj Čačka ima na repertoaru ...

Dakle mogli smo čuti pesme kao što su Zemlja Snova, U tvom malom svetu, Istanbul, Konac nam je pretanak, Žur smrti, Pad u Ljigu, Ludi svete, 1024X768 piksela, Moj avatar, Deda Mraz je švorc, Želeo sam kao mali i Dobro jutro ljudi! A na bis su svirali Težak pad u rodni grad (obrada-prepev pesme Hometown Blues Steve Earlea) i Kako izgleda jutro. Osim navedenih, po nekom mom računu, nisam uspeo da identifikujem još pet ili šest pesama ... 

Meni je bilo veoma zanimljivo da pratim šta sve Marić svira na toj njegovoj akustičnoj gitari - koji su to sve hvatovi! Masu tih akorda i hvatova nikad nisam video i jasno je bilo da je čovek veliki maher za gitaru, generalno se taj način sviranja u današnje vreme i ne viđa često.  Osim gitare, posebno efektan je bio kontrabas kada je Stojković svirao gudalom (na primer pesmu Istanbul) čime je doprinosio moćnom i dubokom drone efektu na pesmama. Ipak, celokupan zvuk je najviše popunio Marko Marić svojim klavijaturama i električnom gitarom, pri čemu se ne zna šta je bolje svirao - pravi multiinstrumentalista!

Bio je ovo jedan od najboljih koncerata koje sam video u proteklih par godina! Kralj Čačka je odlično predstavio svoj osobenini miks bluesa, rocka i jazza, dok nas je kroz svoje pesme s lakoćom uvodio u fascinantne priče o svakakvim ljudima, situacijama, stanjima i boljkama. I na kraju nas je ostavio da želimo i očekujemo još. 


Nažalost, kao što rekoh, albuma još uvek nema, tako da nam ostaje samo da isčekujemo neku sledeću priliku za novi randezvous uživo. Ili bar preko YouTube-a ... Bilo kako bilo, ako u svom gradu vidite najavu za Kralja čačka, nikako nemojte propustiti njegov nastup! 

Thursday, August 25, 2016

POETSKO VEČE: Letnje večeri poezije i filma, Vilijam Blejk (Kovačica, 20. 08. 2016)

William Blake (1757 -1827) je bio engleski književnik, slikar i grafičar. Bio je samouk stvaralac, likovno se obrazovao kopirajući Michelangela, Rafaela i Dürera - crtajući detalje arhitekture i plastike u Westminsterskoj opatiji. Književnu kulturu je stekao čitajući i imitirajući engleske renesansne pesnike i savremene "predromantike". Njegov pogled na svet formirao se u proučavanju Swedenborgovih teozofskih spekulacija i mnogih rasprava o gnosticizmu i druidizmu, ali je ipak, i kao slikar i kao pesnik, ostvario i brojna originalna dela. 

Blejk se možda najviše približio idealnom poimanju smisla i slike u svojim lirskim pesmama. Osim Pesničkih skica, negovog prvenca, nijedno od ostalih njegovih dela mu nije štampano za života, a u javnost su dopirala samo u malobrojnim primercima što ih je vlastoručno izrađivao posebnom tehnikom obojenog bakropisa, koju je sam izumeo. Od njegovih slikarskih radova posebno se ističu ilustracije Miltona, starozavetne Knjige o Jobu i Dantea.

U organizaciji KOKRAMA a za ljubitelje poezije i filma, ovog leta su organizovane veoma zanimljive večeri poezije i filma. Poslednje poetsko veče u ovom nizu je bilo posvećeno ljubiteljima Vilijama Blejka. Hepening je počeo nešto posle 21h i petnaestak posetilaca je imalo priliku da u opuštenoj atmosferi u prostorijama KOKRAM-a, na spratu Doma kulture, uživaju u živom čitanju poezije ovog autora i pogledaju nekoliko kratkih filmova koji ilustruju život i delo Vilijama Blejka. 

Mnogobrojne Blejkove pesme čitali su - praćeni zanimljivim svetlosnim efektima - članovi ansambla KOKRAM Miroslav Sabo, Jan Hrćan, Andrea Karas i Martin Hrćan. Zanimljivi kuriozitet je i ovaj put bio to što su Blejkove pesme čitane na srpskom, slovačkom i engleskom jeziku. Posle poetskog dela programa pušten je i film Mrtav čovek (Dead Man, 1995, režija: Jim Jarmusch). 

Ovime su završene Letnje večeri poezije i filma u organizaciji KOKRAMA. Kao jedan od onih koji su posetili sve četiri večeri hteo bih da se zahvalim svima iz ove organizacije, mislim da su nam ove devojke i ovi momci pomogli da kako-tako preguramo ovo prilično dosadno i pretoplo leto! Ako ništa drugo, ako se nije imalo gde izaći i šta videti - mogli smo uvek da računamo bar na tu subotu uveče u KOKRAM-u. I to je bilo veoma lepo za imati!

Pred svima nama je jesen za koju sam uveren da nam donosi još puno zanimljivih dešavanja u produkciji KOKRAM-a. Kao prvo, trebalo bi da nam režiser i scenarista Dragan Karlečik upriliči premijeru kratkog filma Gde je Ana? koji je ovog leta snimljen - po njegovom scenariju - na seminaru Pišeš? Píšem! u Pivnicama. Bio bi to predivan početak nove sezone, kako za kolektiv tako i za celu kovačičku kulturno-umetničku scenu ... Vidimo se!

Thursday, August 11, 2016

POETSKO VEČE: Letnje večeri poezije i filma, Edgar Alan Po (Kovačica, 06. 08. 2016)

Edgar Allan Poe je bio američki pisac i književni kritičar. Pored svoje poezije i kratkih priča, Po je bio poznat zbog priča misterije i jeze. Smatran kao glavna ličnost romantizma u Americi, bio je njihov najraniji praktičar kratke priče. Osim što je smatran i za osnivača detektivskog žanra, priznat je i kao važan za još mladu naučnu fantastiku koja je tada počela da se probija u književnosti. Bio je prvi poznati američki pisac koji je pokušao živeti od struke, zbog čega je imao težak život i karijeru. Po i njegova dela su dosta utiecala na književnost u SAD i u svetu, ali i na muziku, filmsku i TV produkciju sve do današnjih dana. Njegova najpoznatija dela su pesme Gavran, Anabel Li, roman Avanture Artira Gordona Pima, kao i pripovetke i novele Pad kuće Ušer, Ubistva u ulici Morg, Maska crvene smrti, Bunar i klatno, Izdajničko srce. Sva ova dela možete iznajmiti u Opštinskoj biblioteci u Kovačici!

U organizaciji KOKRAMA a za ljubitelje poezije i filma, ovog leta su organizovane večeri poezije i filma. Treće poetsko veče u ovom nizu je posvećeno ljubiteljima Edgara Alana Poa. Hepening je počeo malo posle 21h i petnaestak posetilaca je imalo priliku da u opuštenoj atmosferi u prostorijama KOKRAM-a, na spratu Doma kulture, slušaju poeziju ovog autora i u gledanju kratkih i dugometražnih filmova inspirisanih Poom. Mnogobrojne pesme ovog pisca, čitali su članovi ansambla KOKRAM Miroslav Sabo, Jan Hrćan, Andrea Karas, Martin Hrćan, Velimir Branković i Danka Svetlikova. 

Zanimljivi kuriozitet je taj što je ovo poetsko veče upriličeno kao igra senki. Ekipa KOKRAM-a je uz pomoć belog platna i projektora koji je bacao svetlo (u više boja i obrisa) na izvođače, pa smo na velikom platnu koje se prostiralo kroz trećinu prostorije pratili njihove senke i siluete. Bilo je to veoma lepo i efektno za videti! Tokom poetske večeri pesme su čitane na tri jezika - na srpskom, slovačkom i engleskom jeziku. 

Posle poetske večeri pogledali smo film Rodžera Kormana Pad kuće Ušer. Kao i leto, i letnje večeri poezije i filma u organizaciji KOKRAMA se polako privode kraju. Sledi još samo Vilijam Blejk (20. 08.). 

Svratite!

Tuesday, July 26, 2016

POETSKO VEČE: Letnje večeri poezije i filma, Tom Vejts (Kovačica, 23. 07. 2016)

Tom Waits je američki pevač, muzičar, autor i glumac. U svetu je poznat i kao čovek vrlo karakterističnih ljudskih osobina. Tokom četrdeset godina karijere, Waits je objavio oko dvadeset albuma, igrao je u više od trideset igranih filmova a snimio je i kompletnu muziku za nekoliko filmova i pozorišnih predstava.

Najveći problem u sastavljanju biografije Toma Waitsa je u njegovom posebnom pristupu medijima i javnosti. U raznim intervjuima s novinarima - kao i na mnogim od njegovih nastupa - Waits je o vlastitom životu pričao lepo i uverljivo ali najčešće iznoseći veoma sumnjive podatke, pri čemu je najčešće dovodio novinare i fanove u zablude koje su veoma dugo kružile svetom i postajale neka vrsta urbanih legendi. Waits bi novinarima rado davao i potpuno pogrešne informacije o svom životu i radu, što je sve koliko god bilo neverovatno iz njegovih usta postajalo sasvim verodostojno i uverljivo. 

A istina je (verovatno) sledeća: Tom Waits je rođen 1949. godine, u Pomoni (Los Angeles). Roditelji su mu bili učitelji. Odrastao je u Whittieru (Kalifornija) i tu je naučio da svira klavir i gitaru. Nikada nije naučio čitati note, ali je zato imao savršen sluh za muziku (znao je ponoviti tj. odsvirati bilo koju pesmu koju bi čuo na radiju ili sa ploče). Nije se dugo školovao i već sa četrnaest godina počinje da radi u piceriji. Waits je više ili manje "prespavao" događanja šezdesetih (rock and roll, hipi pokret, droge, gradanske proteste i seksualne slobode) i duhovno je zauvek ostao u četrdesetim i pedesetim godinama XX veka (hipsteri, bitnici, Jack Kerouac i Charles Bukowski su bili najveći uticaj). Na samom početku sedamdesetih, Tom Waits je počeo da nastupa u klubu Trubadour u Los Anđelesu gde ga je primetio Herb Cohen - menadžer Franka Zappe i Captaina Beefhearta. Cohen mu je omogućio da potpiše ugovor sa Asylum records i tako je počela jedna od najzanimljivijijh karijera u svetu rock and roll, blues i jazz muzike. Waits je svojim stvaralaštvom uticao na širok spektar umetnika od muzičara pa do pisaca i rešisera (Nick Cave, PJ Harvey, The Pogues, Tindersticks, Elliott Smith, Primus, Jim Jarmusch, Heath Ledger, Norah Jones, Bruce Springsteen su samo neki od njih). Karijera Toma Waitsa traje i danas ...

U organizaciji KOKRAMA a za ljubitelje poezije i filma, ovog leta su organizovane večeri poezije i filma. Drugo poetsko veče u ovom nizu je posvećeno ljubiteljima Toma Waitsa. Hepening je počeo oko 21h i nešto manje od dvadeset posetilaca je imalo priliku da u opuštenoj atmosferi u prostorijama KOKRAM-a, na spratu Doma kulture, saslušaju zanimljivosti iz biografije ovog autora, uživaju u živom čitanju njegovih pesama i u gledanju filmova Jima Jarmuscha - Down By Law i Coffe and Cigarettes (segment sa Iggy Popom i Waitsom). Mnogobrojne pesme Toma Waitsa, iz svih perioda njegovog stvaralaštva, čitali su članovi ansambla KOKRAM Miroslav Sabo, Jan Hrćan, Andrea Karas, Martin Hrćan, Velimir Branković, ... 

Zanimljivi kuriozitet je bio i taj što su tri pesme izvedene uz pratnju gitara. Tokom poetske večeri i sada su pesme čitane na tri jezika - na srpskom, slovačkom i engleskom jeziku. Letnje večeri poezije i filma u organizaciji KOKRAMA se nastavljaju. Slede: Edgar Alan Po (06. 08.) i na kraju Vilijam Blejk (20. 08.). Svratite!

Tuesday, July 12, 2016

POETSKO VEČE: Letnje večeri poezije i filma, Čarls Bukovski (Kovačica, 09. 07. 2016)

Kao klinac nisam ima neki poseban odnos prema beletristici.  Najviše sam u detinjstvu čitao stripove, slušao muziku i gledao filmaove.  Pokušavao sam kao mali par puta da pročitam neku knjigu, ali nikada nisam odmakao dalje od prvog pasusa prve strane. Onda je došla školska lektira i tu sam ipak morao da pročitam jedan dobar deo one obavezne lektire, ali to je samo probudilo neki otpor prema knjigama. Ništa gore od toga kada ti neko nešto nametne, čak uz obavezu da to trebalo da ti se dopadne. Uprkos tome, školska lektira me je terala da posećujem biblioteku i da bi prevazišao taj otpor prema knjigama počeo sam da uzimam i naslove nevezane za lektiru, neke čak ni za moj uzrast. Tu sam zaista puno svaštario i prolazio kroz svakakve faze. A onda se nešto promenilo. Sećam se da je u pitanju bila treća godina gimnazije kada sam se ozbiljno zainteresovao za knjige. Moji vršnjaci su često pričali o knjigama i uvek sam imao ljude oko mene koji su mi preporucivali knjige, ali ne znam tačno šta je iz mase imena i gomile knjiga - od kojih me većina apsolutno nisu zanimale - izdvojilo baš Bukovskog i baš knjigu Žene. Biće da je u pitanju bio zakasneli pubertet i budenje hormona, šta li? Ali dao sam mu šansu ...

I od tada ne prođe nedelja a da ne uzmem u ruke bar jednu knjigu. Bukovski je vodio ka Hemnigveju, prema Selinu, pa prema Mileru, Kerouak se tu podrazumevao i tako je sve išlo nekim svojim - vankurikularnim - tokom. Tek preko romana Niko i ništa u Parizu i Londonu upoznajem Orvela, a preko knjige Putovanje na kraj noći Selin postaje jedan od mojih omiljenih pisaca ...  Dakle, Bukovski je kriv za moju ljubav prema čitanju, ali ko je Čarls Bukovski?

Čarls Bukovski (1920. kao Hajnrih Karl - Henri čarls - Bukovski Mlađi) Iako je rođen u Andernahu, u Nemackoj, njegova se porodica vec 1922. preselila u Los Anđeles. Njegovo detinjstvo obeležava velika ekonomska kriza koja je zahvatila SAD izmedu dva svetska rata. Pored opšte bede i nemaštine, lice mladog Bukovskog uništavaju adolescentske akne (Acne vulgaris) koje mu ostavljaju trajne ožiljke i koje od njega čine otpadnika od društva vršnjaka. Svoje teško detinjstvo i mučno odrastanje Bukovski je opisao u knjizi Bludni sin. Kao srednjoškolac Bukovski je usamljen i izolovan od svojih vršnjaka. Okrece se čitanju knjiga. Najviše čita Hemingveja, Sinklera i Lorensa. Bukovski dosta rano pokazuje sklonost ka  alkoholu ali i otkriva svoj talenat za pisanje. Prvu kratku pricu je napisao o letackom asu iz prvog svetskog rata Manfredu von Rikthofenu tj. Crvenom baronu. Upisuje koledž, smer novinarstvo, ali ga već 1941. napušta. Iste godine odlazi od kuće, posvećuje se pisanju kratkih priča, piću i beskonačnom nizu poslova. Kada je već bio na ivici da batali pisanje, 1944. godine časopis Stori objavljuje njegovu prvu kratku priču. 

Ipak, ovo je samo jedan objavljen rad u moru odbijenih. Bukovski se zapošljava kao poštar. Alkoholisanje i druženje sa pogrešnim ženama se nastavlja i 1955. godine Bukovski biva hospitalizovan zbog ozbiljnog unutrašnjeg krvarenja u želucu izazvanog neprekidnim opijanjem. Lekari mu je govore da bi mu sledeće piće moglo biti i poslednje. Počinje da piše poeziju. Tri godine kasnije se razvodi a 1959. objavljuje svoju prvu zbirku poezije Cvet, pesnica i zverski urlik. Bukovski ulazi u krug kalifornijskih bitnika i proto-hipika i počinje da za tada tiražne underground časopise piše svoje Zabeleške matorog pokvarenjaka.



Dvanaest godina rada na razvrstavanju pošte Bukovski pretače u svoj roman Post Office. Ovo je inače bio prvi roman Čarlsa Bukovskog koji se tada vec približavao šestoj deceniji svog života. Post Office napisan je za samo 19 dana. Ovaj roman izlazi 1971. i Bukovski u svojoj pedesetoj godini života započinje život svetski poznatog i priznatog pisca. Pošto nikada nije postao deo glavnog toka u literaturi druge polovine dvadesetog veka, Bukovski je ostao tu negde između kulta i undergrounda. Ipak u Evropi je imao određenu popularnost a i u bivšoj Jugoslaviji je objavljivan sa solidnim uspehom (Edicija Džepna knjiga,  August Cesarec, Zagreb). Devedesetih Bukovskog je u Srbiji najveći broj ljudi mogao da upozna preko izdavačkih poduhvata kuće LOM ali i preko filma Barfly koji je snimljen 1987. godine sa Mikijem Rurkom i Fej Danavej u glavnim ulogama. Najpoznatija dela Čarlsa Bukovskog kod nas su romani Post Office, Bludni sin i Žene. U pitanju su poluautobiografska dela u kojima Bukovski opisuje svoje odrastanje, razne i svakojake poslove koje je obavljao da preživi, kao i turbulentne odnose sa nekoliko žena. U skoro svim njegovim romanima Čarlsov alterego je Henri Henk Činaski. Ako ikada krenete da čitate Bukovskog – krenite od tih knjiga. Sve ili skoro sve što je Bukovski napisao je prevedeno na srpski jezik. Njegove knjige u Srbiji (i bližem regionu) možete naći zahvaljujući predanom prevodilačkom i izdavačkom radu Flavija Rigonata i njegove izdavačke kuće LOM.

U organizaciji KOKRAMA a za ljubitelje poezije i filma, ovog leta su organizovane večeri poezije i filma. Prvo poetsko veče je posvećeno ljubiteljima Čarlsa Bukovskog. Hepening je počeo oko 21h i dvadesetak posetilaca je imalo priliku da u opuštenoj atmosferi u prostorijama KOKRAM-a, na spratu Doma kulture, saslušaju zanimljivosti iz biografije ovog pisca, uživaju u živom čitanju poezije i gledanju video snimaka intervjua sa Bukovskim. Mnogobrojne pesme Bukovskog, iz svih perioda njegovog stvaralaštva, čitali su članovi ansambla KOKRAM Danka Svetlikova, Miroslav Sabo, Jan Hrćan, Andrea Karas, Velimir Branković, ... Zanimljivi kuriozitet je bio i taj što su pesme čitane na srpskom, slovačkom i engleskom jeziku. Inače, stariji Kovačičani će se setiti sličnih poetskih večeri, krajem devedesetih u istoj ovoj prostoriji (tada je to bila bivša Galerija naivne umetnosti, pa se posle u nju uselila RTV OK).  Ja sam bio na dve i sećam se da se recitovala poezija raznih autora (zanimljivo da je i tada Bukovski bio zastupljen), svirala akustična muzika, ... Ti hepeninzi su bili mnogo bolje posećeni i za to doba su bili veoma uspešni jer je jedna od tih priredbi posle gostovala i u Novom Sadu (u Kulturnom centru ako se ne varam).

Posle poetskog dela programa pušten je film Barska mušica (Barfly /1987/ r.:Barbet Schroeder). Letnje večeri poezije i filma u organizaciji KOKRAMA se nastavljaju. Slede: Tom Vejts (23. 07.), Edgar Alan Po (06. 08.) i na kraju Vilijam Blejk (20. 08.). Svratite!