Tuesday, July 15, 2014

KONCERT: Exit Festival (13.07.2014)

Od ovog Exita nisam imao prevelika očekivanja, jer me osim Hurts i Suede malo toga ostalog zanimalo. Ali, pokazalo se da je samo nastup grupe Suede bio dovoljan, pa da se poseta Exitu maksimalno isplati. A video sam još štošta ...

Kada sam predveče stigao u Novi Sad bilo je naoblačeno i izgledalo je kao da će svakog momenta da se sruči neka provala oblaka. Odmah sam odlučio da ne idem na Tvrđavu dok ne prodje nevreme (da, prodavale su se kabanice na prilazima Petrovaradinu ali mi je ipak bilo previše glupo da bauljam Tvrđavom po kiši i vetru). Otišao sam do bioskopa, da pogledam šta se daje ali sam tamo - od onoga što je po mom ukusu - naišao samo na Deliver Us From Evil koji je bio zakazan tek za 8 uveče, pa je bioskop otpao... Pošto je bila nedelja i knjižare su bile zatvorene, ostalo mi je samo da odem do nekog kafića na kafu i da pojedem nešto u nekoj pekari ...

Kiša je stala posle 8 i kada sam stigao na festival odlučio sam da malo izvidim situaciju i vidim šta je gde ovaj put... Prvo što sam posetio je Main Stage na kojem je Zemlja gruva već uveliko svirala. Bili su negde na pola svog nastupa i upravo su izvodili svoju obradu pesme Manijak. Ispred bine je bilo malo ljudi i bilo je dosta blatnjavo (mada tako će biti cele večeri i noći, što je i bilo bolje, jer kad je vrućina cela oblast oko Maina je u oblacima prašine, koje se onda  nadišete i koja vam ulazi u čaše sa pivom ...).

Odlutao sam potom do Explosive stagea gde su svoj nastup završavali jagodinski Speed Merchants. Nisam mogao a da se ne nasmejem od oduševljenja ovim momcima koji gaje jedan potpuno paleo-retro stil thrash metala pri čemu su izvođači celo vreme na neki način in character. Njihovo thrash metal revival izvođenje, stil oblačenja (crni kožnjak a preko njega teksas jakna bez rukava sa prišivkama) i duga kosa su me podsetili na dane samog početka devedesetih (pre grungea i te neke post metal alternativne osećajnosti) kada sam bio u završnim razredima osnovne škole i kada je taj stil već pomalo (to jest, neko će reći već potpuno) bio na zalasku ali kako je zapravo velika većina kovačičkih metalaca (one starije, da ne kažem prve, generacije) izgledala upravo ovako. Dakle, veoma zanimljiv nastup grupe Speed Merchants je bio perfektan uvod u kasniji nastup Hellera na ovom istom stejdžu ...

Fusion stage mi je uvek česta destinacija. Kada sam stigao grupa Pipschips & Videoclips je već uveliko svirala. Bio sam zaista veoma dugo nekako površno svestan da ovaj bend postoji ali se nikada nisam potrudio za im posvetim vecu pažnju, osim što bih s vremena na vreme čuo pesmu-dve na radiju ili televiziji. O, kako sam samo pogrešio, jer je ovo zaista odličan bend. Kada sam stigao na njihov nastup upravo su svirali pesmu Ljeto 85. Nisam ipak previše propustio jer mi se učinilo da je ovo tek početak koncerta, pevač je pričao nešto o tome kako je ovo njihov ponovni nastup na ovom festivalu posle jedanaest godina. Usledile su pesme Dnevnik, Bi li ili ne bi, Kratka povijest, Plači, Sa mnom tebi je zima ('Jedna koju ređe izvodimo ...'), Trubač (ovu pesmu je otpevala pevačica Yaya) i za sam kraj nastupa najbolja pesma Htio bih da me voliš. Stekao sam utisak da je dobar deo publike znao tekstove pesama i da ovaj bend ima dosta fanova u Srbiji. Nije čudo, ovo je bio odličan nastup jednog zaista fanstastičnog benda.

Vratio sam se nakratko do Mejn stejdža i tamo zatekao sam kraj nastupa grupe Plejboj i pesmu Znaj. Ovaj bend se nije promenio ni za dlaku nakon poduže pauze koju su imali u karijeri. Gledajući njihov nastup sam pomislio koliko je vremena proteklo, od kada se ova pesma prvi put pojavila na televiziji (ja sam iz nekog razloga ovaj bend najviše upoznao kroz njihove spotove i nastupe na TV) i kako nikada zapravo nisam imao nijedan album od ovog benda a siguran sam da znam baš svaku njihovu pesmu. za sam kraj su odsirali Grizi metak. Lepo je bilo videti Plejboj ...

Nisam imao previše živaca da čekam još 45 minuta do nastupa grupe Hurts (što će se kasnije pokazati kao kobna greška) pa sam otišao do Explosive stejdža da pogledam ponovo okupljenu beogradsku thrash-speed grupu Heller.


"Koliko  vas bi oženilo ovakvu devojku?" zapitao se pevač Senad Prašović najavivši njihov veliki hit Demonska devojka. Veoma samouveren i uverljiv nastup ponovo okupljenih trešera je za mene bio prijatno iznenađenje. Grupu Heller sam slušao još u osnovnoj školi i sama ideja da su bili prvi koji su svirali neku ekstremniju verziju metala na ovim prostorima i da su za to vreme bili pravi otpadnici (gitarista Attila je navodno bio izbačen sa služenja vojnog roka u JNA posle samo mesec dana) je bila dovoljna da kod mene ostanu upamćeni uprkos činjenici da su izdali samo jedan dugosvirajući album. Potpuno opušteni i vidno se dobro zabavljajući, bend je odsvirao jednu kratku pesmu dva puta (podsetivši nas sve na vodeće thrash bendove poput Nuclear Assault ili SOD). Da ovo ne bude samo nostalgični nastup, Heller je predstavio i jednu novu pesmu - Pobunu. Teatralnosti nikada nije nedostajalo pa je bend sa obe strane bine su imao buktinje, iz kojih bi u vis suknula vatra u najpogodnijim momentima svake pesme. Takodje, prilikom izvođenja hita Varvarska horda na binu izlaze i tri momka koji su publiku dizali na noge obučeni poput srednjovekovnih ratnika ili vitezova. Sve to je ovom nastupu dalo zaista neverovatnu dimenziju i uveličalo ovaj ionako odličan koncert srpskih trešera. U publici sam primetio vidljivo zadovoljne Speed Merchants i shvatio da treš metal na planeti Zemlji živi i živeće još dugo, dugo ...


Kada sam se vratio do Mejna ispred bine je bila neverovatna gužva. Imam utisak da je na koncertu grupe Hurts bilo više ljudi nego kasnije na Suede! Probio sam se koliko sam mogao na nekih dvadesetak metara od bine ali sam tu uvideo da sam ipak predaleko i da ne vidim ništa. Primetio sam da napred ipak ima dosta praznog prostora, ali baš tamo gde su bare sa blatom i vodom. Javilo se dakle pitanje: Koliko mi se gledaju Hurtsi izbliza? Vredi li probijati se kroz blatnjave bare do bine?! Posle tri sekunde razmišljanja sam se sa prvom prilikom (trik je da kada primetiš grupu ljudi kako se u koloni probija napred, priključiš toj koloni jer ti ova napravi prolaz i ako se neko - opravdano - zbog tog laktanja buni, nisi taj koji će da ima probleme, jer si ipak na začelju) upustio u dalje probijanje i tako stigao do desetak metara od bine, ali sam zato stajao na ivici blatnjave baruštine. No, vredelo je ... Prvo što sam čuo pre početka koncerta je komentar neke dvojice bosanaca nedaleko od mene,, koji su izjavili nešto kao "Au vidi, sve same devojke oko nas ...". I to je bila istina, bar devedeset odsto publike činile su devojke i žene i to je taj neki efekat koji grupa Hurts ostavlja. Dakle, melodična i romantična muzika koju prave i izvode (sa pratecim bendom) dva lepuškasta momka iz Mančestera. Meni se čini da su Hurts ustvari sve ono što su Depeche mode pokušavali da budu ili što bi trebalo da budu tom nekom u svom kasnijem periodu (zadnih desetak-petnaestak godina). Dakle synthpop bez previše - to jest sa nimalo - provokacije i generalno namenjen publici koja voli mračnije ali ne i sumorne aspekte alternativne pop muzike. Pošto sam imao dosta zeznutu poziciju i pošto sam bio u velikoj gužvi, nisam sebi zapisivao koje su pesme izvodili, ali setlist.fm navodi da su svirali: Mercy, Miracle, Silver Lining, Wonderful Life, Somebody to Die For, Blind, Evelyn, Cupid, Unspoken, Blood, Tears & Gold (Acoustic), Exile, Sandman, Sunday, Illuminated, Stay i na bis Better Than Love. Pevač Theo Hutchcraft nije previše pričao između pesama. Za pesmu Unspoken je rekao da je jedna od prvih koju su napisali kao Hurts. Kod pesme Tears and Gold je publika jednu strofu otpevala sama (mada je publika ustvari sa pevačem otpevala ceo koncert). Inače živi bend je nešto što grupi Hurts zaista dodaje fenomenalan efekat. Živi bubnjevi celo vreme gromoglasno tutnje, bas gitara gruva ispod masivnih klavijatura, dok fantastična solo gitara naglašava svaki udarniji deo pesme i tera publiku da skače i oseća svaku odsviranu i otpevanu notu. Hutchcraft, osim što svojim nastupom i bacanjem belih ruža u publiku dovodi ženski deo publike do ekstaze, rukovodi celom atmosferom i pomaže da bend isporuči jedan zaista superioran koncert. Da bi naglasio koliko publike ima, Theo je zamolio publiku da uključe svetlo na svojim mobilnim telefonima (heh, kao nekad upaljače) za pesmu Illuminated. Zasluženo su pozvani na bis, da bi odsvirali još jednu pesmu - prvi sigl sa albuma Happiness - Better Than Love


Kada su ljudi krenuli da se razilaze posle Hurtsa, ostao sam ispred bine da se probijem što bliže za Suede. Uspelo mi je da dođem skroz napred i bio sam tako zadovoljan pozicijom, da mi pola sata čekanja nije tako teško palo. Koncert grupe Suede je bio odličan i lepo je bilo videti sve te starije ljude - tj. moje vršnjake - oko mene, koji su dve decenije čekali da pogledaju ovaj bend. Na dva-tri metra od mene je stajao skoro celi bend Minstrel iz Novog Sada. Fokusiran na koncert i na eksplozivni nastup pevača  Bretta Andersona nije mi bilo do beleženja pesama, ali zato pouzdani setlist.fm navodi sledeće pesme; It Starts and Ends With You, Trash, Filmstar, Animal Nitrate, We Are the Pigs, Sometimes I Feel I'll Float Away, The Drowners, Killing of a Flashboy, Can't Get Enough, Tightrope, Everything Will Flow, So Young, Metal Mickey, New Generation, Beautiful Ones i na bis akustičnu verziju pesme She's in Fashion. Ko bi rekao da su deset godina bili na pauzi, jer ovaj bend je na bini dao sve od sebe, pa i više od toga. A sa druge strane pokazalo se i to da je u Srbiji legenda o Suede održavana sa velikim uspehom, pa je dobar deo ljudi oko mene znao vecinu pesama i tekstova. Jedna od zamerki festivalu Exit je i ta, da se ovaj festival - bar na Mejn stejdžu - celo vreme posvećuje bendovima koji u svetskim okvirima odavno više nisu aktuelni i koje od svog vrhunca karijere ili bar poslednjeg svetski relevantnog albuma deli nekih deset ili više godina. Ali, uvidevši ljude oko sebe, pomislio sam da meni jedna takva orijentacija Exit festivala uopšte ne smeta! Ako već nismo imali prilike da pogledamo Suede pre dvadesetak godina, što bi sigurno bilo u nekom klubu pred par stotina ljudi - možda je još bolje pogledati ih sada, na ogromnom festivalu pred par desetina hiljada istomišljenika. Još ako su Suede danas mnogo bolje raspoloženi za isporučivanje fantastične svirke nego onomad ... Vredelo je ići na Exit samo zbog Suede!

Bilo je oko pola dva kada se koncert završio i kada sam krenuo kući. Jedino što me je još zanimalo je bio Beogradski sindikat ali su oni imali nastup najavljen za 4:15 i jednostavno nije bila opcija da se dosađujem dva-tri sata čekajući ovaj koncert... U momentu kada sam ja izlazio sa tvrđave, ogromna masa ljudi se tek kretala putem Tvrđave. Pomislio sam da svi ovi ljudi verovatno idu na Dance arenu i kako bi se borbi protiv narkomanije u Srbiji moglo doprineti detaljnijim pretresom i ozbiljnijim narko testom na ulazu u Tvrđavu. Avaj, kao baš meni za inat, na Klisanskom mostu je usledio alko test za nas vozače koji smo išli prema Zrenjaninu. Saobraćajna policija je baš tu napravila nezgodnu kolonu proveravajući vozače. Na svu sreću ja na festivalu baš ništa nisam pio te nisam imao nikakvih problema sa organima reda ... Nakon dva sata vožnje i vrućeg doručka iz pekare, u krevetu sam bio pre 5 ujutru. Sve u svemu, bio je ovo još jedan odličan Exit festival! 





  

0 Comments:

Post a Comment

<< Home