Sunday, September 14, 2014

POŽORIŠTE U KOVAČICI: I na U (Dom kulture Kovačica, 14.09.2014)

"Ozdravite, da se vraćamo."


Antiratni roman, antiratna drama, poezija ili film (u tom nekom samosvesnom obliku) su relativno novijeg datuma, možemo ih vezati za sam početak XX veka i Prvi svetski rat. Iskustva ratnih veterana, posebno pisaca i pesnika, koji su se vraćali iz prve velike svetske klanice postajala su inspracija za mnoga literarna dela koja danas smatramo za značajna, dok recimo romani Putovanje nakraj noći od Selina, Na zapadu ništa novo od Remarka ili Zbogom oružje od Hemingveja spadaju u sam vrh svetske književnosti. Antiratnu umetnost možemo definisati kao onu umetnost koja polazeći od ličnog iskustva (trpljenja i žrtve) ili iskustva manje grupe ljudi (smrt bližnjih, izbeglištvo, raspad porodice) postaje zapitana nad smislom i racionalnošću rata. Kao takva, ona oduzima ratu svaki idealizam a često i svaku romantiku i junaštvo. Novu, savremenu dimenziju, antiratna tematika dobija u vreme rata u Vijetnamu, kada u američkoj produkciji nastaju danas kultni filmovi koji govore o uticaju rata na konkretnu psihu veterana po njegovom povratku iz rata i naročito na njihovu adaptaciju na društvo i nove - mirnodopske, "normalne" - okolnosti ... 

Kao što znamo, na svu sreću, Kovačica je bila podalje od velike većine ratnih zbivanja i tek je tokom NATO agresije 1999. godine na teritoriju naše opštine - negde u padinskom ataru, negde van naseljenih područja - palo nekoliko bombi. Ali, zato je nažalost tokom ratova mnogo ljudi odavde bilo mobilisano i moralo je da oblači uniformu i odlazi na front, mnogi kao rezervisti ali dosta njih i kao osamnaestogodišnjaci na redovnom odsluženju vojnog roka i to nakon samo par meseci obuke. U svim tim ratovima nije bilo puno poginulih (koliko god da je to "puno"), ali se zato dosta ljudi vratilo sa stanjem koje nazivamo posttraumatski stresni poremećaj, koji je posle često vodio u alkoholizam, raspad braka, porodične probleme, teškoće u adaptaciji na društvo, nezaposlenost i sl.

Postojala su dva razloga za strepnju, koja sam ja lično imao polazeći večeras u Dom kulture.

Kao prvo, u ovom momentu je drama I na U, Dragana Karlečika (1978) stara bar pet godina. Minimalno, jer sam je ja pročitao tamo negde 2009. godine. Takođe, na svu sreću, od poslednjeg rata na ovim prostorima je prošlo bar petnaestak godina. Sve ovo navodim zato, što je ratna, poratna  i antiratna tematika danas pomalo zaboravljena i sve se manje koristi da bi se reklo nešto značajno na polju umetničkog stvaralaštva, kao i u vezi savremenog srpskog društva. Skepticizam prema večerašnjoj predstavi bi zato mogao biti još veći ako se uzme u obzir činjenica da dobar deo današnje publike (pa i nekih glumaca na sceni) na današnjoj predstavi, nema neki direktan odnos prema ratovima na ex-YU prostoru. Pošto su u periodu 1991. - 1999. bili premali, mogli su samo da slušaju priče ili eventualno da trpe one dugotrajnije posledice ratova, ali ne i da sami budu mobilisani, strepe za bližnje, ili svakodnevno slušaju sirene za uzbunu ... 

Drugi razlog za strepnju je taj što se ovde radi o prvoj kovačičkoj predstavi (bar koliko ja znam, naravno) koja je rađena prema tekstu jednog kovačičkog autora. Dakle, večeras smo imali predstavu koja će ovako ili onako ući u anale kovačičke pozorišne scene i nije bilo svejedno, da li će ova predstava bili dobra ili loša. Dobrom predstavom bi Karlečik bio afirmisan kao dramaturg a KOKRAM (Kolektív kreativnih amatera) bi se pokazao kao uduženje koje nije pojava za jedno leto i jednu predstavu. Karlečik - koji osim ove ima bar još jednu dramu u rukavu - bi mogao da predstavlja jednu od najbitnijih novina na umetničkoj sceni Kovačice (a i šire - umetničkoj sceni vojvođanskih Slovaka), dok bi KOKRAM mogao da postane kulturni model (primer dobre prakse) za prevazilaženje opšteg mrtvila koje je u Srbiji obuzelo male sredine u kojima još uvek postoje domovi kulture ali više ne i kultura (a ponegde čak ni publika). Dakle, mnogo toga je izazivalo strepnju i mnogo toga je budilo nadu ...

 
No, da krenemo sa samom analizom predstave. Dakle, ovde imamo antiratnu i socijalnu dramu o vojnikovom povratku iz bolnice u kojoj je ležao nakon teškog (samo)ranjavanja u ratu. Neimenovani vojnik se iz rata vraća kao invalid ali su zato hodanje uz štaku, sećanja na ratne traume i veoma loši odnosi u porodici zapravo njegov najmanji problem. Mnogo veće muke mu zadaje duh neprijateljskog borca kojeg je Vojnik ubio i koji ga sada progoni, prvo u snovima a potom i na javi. Vojnik ne uspeva da se izbori sa Duhom i posmatramo njegovo postepeno otuđenje, pad u ludilo i zločin.   

Drago mi je što mogu da kažem da je moj ukupan utisak o ovoj predstavi pozitivan. Odličan scenario Dragana Karlečika je poslužio kao veoma dobar predložak za jednu jaku antiratnu predstavu sa neizbežnom dozom teške socijalne - što ne reci, srpske - drame. Osim dobro odrađenih dijaloga i upečatljivih monologa imali smo i solidno sprovedenie scene nasilja, ukusne momente crnog humora (tj. Galgenhumora) a po prvi put smo u jednoj kovačičkoj predstavi imali i elemente strave i užasa. 

Izuzetno mi je drago što je režiserka Danka Svetlik shvatila i prihvatila sva moguća ograničenja okolnosti u kojima radi, pa je umela da sve elemente predstave - od gradnje scena, preko efektnih zvučnih efekata, pa sve do sasvim adekvatne scenografije - uklopi racionalno i ekonomično. Scene su (no nonsense) kratke, logično postavljene i gledaoca sa lakoćom vode ka (tragičnom i teškom) vrhuncu i samopreipitujućem završetku. Moramo napomenuti i to da u predstavi sve dovoljno dobro funkcioniše, pa zbog toga često i ne primetimo ono što možda u njoj ne valja. Tako na primer ako je ponegde gluma slabija pa je zato lik manje uverljiv, režiserka je imala takta da to primeti i tome smanji minutažu i ukupnu relevantnost za izgradnju scene ... Dakle, opredeljenje da je manje ustvari više se i u ovom smislu pokazalo kao veoma vešt i opravdan manevar, ali i veliki doprinos kovačičkoj pozorišnoj sceni koja je - zapravo isto toliko koliko nije shvatala svoje potencijale - često patila od neshvatanja sopstvenih ograničenja. 

Miroslav Sabo  - protagonista, Vojnik - se pokazao kao posvećen ulozi i sposoban da isporuči svoje monologe na uverljiv i upečatljiv način. Daniel Venjarski - Duh - je poslužio kao perfektan antagonista, jer u toku predstave nama nikada zapravo nije potpuno jasno, da li se radi o pravom antagonisti (duhu ubijenog neprijateljskog borca) ili se radi samo produktu Vojnikove podsvesti - njegovom alter egu koji sumnja u svet u koji se (zapravo nevoljno) vratio, koji je u sukobu sa (prestrogim i bezosećajnim) ocem, koji bi da se posveti najnižim porivima i koji pati od osećanja krivice (bolest majke). Dakle ova predstava najviše počiva na kompleksnom odnosu Vojnika i Duha i uz samo malo više prepotentnosti režiserke ili uz samo malo manje umešnosti glumaca - mogli smo imati katastrofu na sceni. Na svu sreću,  ansambl se ni u jednom momentu ne zaleće van svojih objektivnih mogućnosti i - prema filozofiji less is more -  sprovodi predstavu sa vrlo dobrim uspehom. 

Utoliko je na kraju efektnije prenesen onaj glavni refren antiratnog stvaralaštva - rat se zapravo ne završava dok god ima živih učesnika. Da preživeti u ratu ne znači i zaista ostati živ. Da život posle rata nikada ne bude ono što je bio pre rata, da najbolnije rane iz rata najčešće nisu one telesne, kao i da municija ispaljena na frontu često pogađa i one koji su od fronta veoma, veoma daleko. Niko se zapravo ne vraća iz rata, jer se iz rata po pravilu uvek vraća neko drugi. Protagonista ostaje negde na frontu a iz rata se vraća antagonista, on je taj koji preživi, on je taj koji nakon rata želi da živi.



Osim navedenih, u predstavi I na U uloge tumače i Anamaria Halupova (Marija), Miloslav Zloh (Miki), Jaroslav Dudaš (Otac) i Eva Labatová (Majka).

Ekipu predstave su činili i Darina Dudok (svetlo), Ana Venjarskova (zvuk), Jan Puškar (producent), Dragan Vladić (tehnička podrška)

Ulaznica je koštala simboličnih 100 dinara a predstava je bila samo za starije od 16 godina.

1 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Hvala na kritikama i pohvalama, uvek prija čuti detaljno objašnjeno objektivno mišljenje.

-M

4:21 PM  

Post a Comment

<< Home