Thursday, October 30, 2014

POZORIŠTE U KOVAČICI: Divadelný vavrín – V. dan (Dom kulture Kovačica, 24. X. - 02. XI. 2014)


Znači opet KOKRAM-ovci i opet I na U. Ako se ne varam, bilo je ovo četvrto izvođenje ove predstave i - poznavajući živote ovdašnjih pozorišnih predstava - možda i poslednje izvođenje u matičnom mestu. Najverovatnije im dakle još sledi nekoliko gostovanja po slovačkim mestima po Vojvodini i ako da Bog bar jedno u inostranstvu tj. Slovačkoj  … I onda - polagano potonuće u zaborav i arhivu.  Dakle, ostaje nam da se zapitamo, šta ćemo pamtiti? 

            Pa, možda je najbolje da odmah kažemo da se ovde nema šta posebno dodati onome što smo već pisali. Sve od onomad stoji, s time što se može reći da je ovo danas zaista bilo najbolje izvođenje. Ništa od opreme nije zakazalo, glumci nisu patili od (prevelike) treme i zaista je sve bilo više-manje “pod konac”. Međuigra između Miroslava Saba (Vojnik) i Danijela Venjarskog (Duh) je i ovaj put bila veoma uzbudljiva i odlično je držala pažnju. U poređenju sa minulim izvođenjem, večeras je odličan utisak ostavio i Jaroslav Dudaš (Otac)  a odlični su bili i svetlosni efekti Darine Dudok.

Na predstavi je bilo dosta ljudi i mislim da je do sada već velika većina Kovačičana pogledala ovu – za istoriju kovačičke pozorišne scene izuzetno važnu – predstavu. Iskren da budem, najviše me je večeras zanimao razgovor nakon predstave. I, popevši se na sprat Doma kulture, bio sam veoma prijatno iznenađen što – zadržavši se malo duže sa društvom u kafani posle predstave – na diskusiji nisam imao mesta gde da sednem, pa sam morao da odstojim celu raspravu. Ali ne marim, jer je sve išlo u odličnom pravcu i sam žiri je bio više ili manje oduševljen ovom predstavom. Iako je bilo dosta zamerki, najviše je bilo onih koje su se ticale nekih neposredno zanatskih rešenja ili pak čistote slovačkog jezika. Složio bih se sa zamerkom žirija, da je ovu predstavu bilo potrebno usporiti i produžiti je vremenski za bar još dvadesetak minuta (sada traje nekih 65 minuta) jer se na sceni jednostavno previše toga dešava i u predstavi je zaista previše teških scena. Teških scena i teških emocija koje treba gustirati i variti polagano ...



Dakle večeras smo zapravo ponajviše bili svedoci afirmacije jednog novog kovačičkog pisca-dramaturga Dragana Karlečika, (prvog posle Marije Kotvaš-Jonaš, koja je bar dve generacije starija od Karlečika) i jedne nove i na sve spremne pozorišne družine (u vidu KOKRAM-a). Ostaje nam samo da se nadamo da će ovi momci i ove devojke da istraju i da će njihov dalji rad biti još bolji i da će ostvariti još veće uspehe, kako po Vojvodini tako i šire  …


             

Wednesday, October 29, 2014

POZORIŠTE U KOVAČICI: Divadelný vavrín – IV. dan (Dom kulture Kovačica, 24. X. - 02. XI. 2014)



"Biti debeo, to je poslednja sloboda koja nam je preostala!"

 Četvrti dan festivala je zapravo bio peti dan jer je četvrtog dana – dakle u utorak –  trebalo da se održi predstava Klietka ansambla iz Kisača. Ali, družina iz Kisača se nije pojavila – navodno su se čujem u međuvremenu posvađali i raspali, baš kako to pravim umetnicima i dolikuje – i predstava je u kasnim poslepodnevnim časovima otkazana. Dakle, posle one pauze u ponedeljak imali smo još jedan dan pauze. A i nije da nam baš i nije bila potrebna … Mada, šteta, jer prema onome što sam video, ova predstava je dosta obećavala, a i sami Kisačani su umeli da ostvare velike uspehe na ovim festivalima.

Elem, došla je i ta sreda i pogledasmo Nízkotučný život. Ovo je recimo omladinska predstava ansambla iz Padine. Iako je osnovana pre par godina, i to od starijih i iskusnih padinskih pozorišnih aktivista, NVO Nova scena je za ovu predstavu okupila veoma mlad ženski ansambl. Ove devojke su mi - osim naravno Ivane Čapove - izgledale ne starije od srednjoškolskog uzrasta. To je naravno kod mene stvaralo utisak da se ovde radi o produkciji čiji je cilj više stvaranje ili formiranje novih glumačkih nada padinske pozorišne scene – dakle, nekako baš po uzoru na ranije pominjanu aktivnost Pivničana – nego što ima za cilj neka ozbiljnija umetnička dostiguća. Smatrao sam zato da nema previše mesta za neku ozbiljniju analizu glumačkih izvedbi, režiserskih zahvata, scenografije ili nekog ukupnog umetničkog dojma koji ćemo poneti sa sobom …

Ipak, sama poruka ove predstave je na mestu, jer je – samim tim što se bavi zanimljivim fenomenom zvanim First world problems – aktuelna da aktuelnija ne može biti. Radnja ove drame savremenog slovačkog autora Viliama Klimačeka (1958) je smeštena u neku vrstu strogog fitness-wellness centra u koji silom ili milom dolaze urbane žene koje imaju veliki problem sa debljinom. Debljinom koje se – svaka iz svog nekog razloga - moraju rešiti. Anitu (propalu spisateljicu) hvata kriza srednjih godina, Kristu (nesrećnu prodavačicu iz supermarketa) je na lečenje poslao sud jer je nakon raskida doživela nervni slom, dok je Ingrid (bulimična poslanica) zapravo samo željna daljeg napredovanja u političkoj karijeri. Sve ove tri žene kako-tako pod kontrolom drži stroga trenerka Miriam, koja je zapravo jedina sa pravim životnim problemima. Zapravo, Miriam je ona koja na scenu donosi taj neki kontrast koji naglašava razliku između muka koje imaju žene koje su od svojih problema (životna neostvarenost, traljava karijera, preljuba u braku) imali kamo pobeći (u prejedanje) i muka koje imaju one žene koje od svojih problema (seosko poreklo, neprilagođenost u gradu, nedostatak obrazovanja, prinuđenost na teške fizičke poslove, samostalno izdržavanje deteta …) zapravo nemaju kamo uteći. I za koje se ustvari realno malo ko interesuje ...   Na kraju, sve tri žene koje su bile na lečenju uspevaju nekako da prebrode svoje probleme – čak i ako ne uspevaju da izgube kilograme. A šta je bilo sa Miriam, to zapravo kao da nikome nije važno …

Ivana Čapova je u ovoj glumačkoj postavi najstarija i bila sjajna kao Miriam i lepo je bilo ponovo je videti na sceni kovačičkog Doma kulture. Stariji i oni sa malo boljim pamćenjem Čapovu pamte kao mladu nadu padinske pozorišne scene koja je – kao deo te generacije koju su recimo u Kovačici činili Andrej Vereski i Danka Hriešikova – sredinom minule decenije pohađala i neke seminare i obuke za mlade slovačke glumce, ali se iz onda nekog razloga izgubila i poslednji put smo je videli davne 2007. Dakle nije je bilo duže vreme i zato mi je zaista  veoma drago što se vratila pozorišnim daskama I nadam se da će uspeti da će se ovaj put na njima i zadržati …  


Ovaj put mi je konačno čast i da pohvalim organizatore festivala, jer je – krajnje je vreme i bilo –  Dom kulture bio zagrejan i bilo je veoma udobno sedeti u sali tih 90 minuta koliko je trajala predstava. Sutra, repriziramo i utvrđujemo gradivo, jer nastupaju Kovačičani iz KOKRAMA sa predstavom I na U. Najviše me zanima razgovor i analiza viđenog nakon nastupa … 

Monday, October 27, 2014

POZORIŠTE U KOVAČICI: Divadelný vavrín - III dan (Dom kulture Kovačica, 24. X. - 02. XI. 2014)

Onoliko koliko je drugi dan bio fenomenalan, toliko je treći dan bio pravo razočarenje i nije bilo lako pregurati ga do kraja. Još su isti dan bili i izbori za nacionalne savete nacionalnih manjina pa je u Domu kulture dosta vremena prolazilo u razgovorima o toma kako prolaze izbori i nagađanju koja će ekipa imati većinu u Savetu slovačke nacionalne manjine ...

Počelo je već u 17h prezentacijom zbornika Nova slovačka vojvođanska drama II koja je održana na spratu Doma kulture u nedavno sređenim prostorijama udruženja KOKRAM (prostorije gde je nekada bila TVOK). Posle  kraćeg izlaganja o ovom Zborniku - koji okuplja drame odigrane na festivalu DIDA (festival pozorišnih predstava rađenih po delima vojvođanskih Slovaka) u proteklih deset godina - usledila je kraća inscenacija - odlomak iz predstave - pod nazivom Ústav pre nemanželské deti amaterskog pozorišnog ansambla iz Pivnica. I tokom promocije zbornika i tokom gledanja ovog odlomka, mogli smo videti da su Pivnice (slovačko mesto u opštini Bačka Palanka) mesto sa bogatom pozorišnom tradicijom i sa prilično razvijenim pozorišnim životom. Inače samo nekoliko dana ranije sam u Janošiku (malo slovačko mesto na istoku Banata u kojem godinama radim i koje na žalost nije zastupljeno na ovom festivalu) pogledao dečju pozorišnu predstavu Pes Jeana Labadieho u kojoj je igralo ni manje ni više nego sedamnaest učenika pivničke osnovne škole. Tako da osim njihove lepe tradicije vidimo i to da Pivničani predano rade i na svom podmlatku što će za nekoliko godina sigurno zauzvrat doneti bogate plodove u vidu novih a već formiranih amaterskih glumaca. 

Na spratu kovačičkog Doma kulture, Pivničani su izveli tu laku komediju koja, recimo nalik na TV seriju Državni posao, prikazuje svakodnevne zavrzlame u životima kancelarijskih službenica u savremenim srpskim ustanovama i firmama. Prazninu i očajanje tri službenice, odjednom prekida dolazak lokalnog fudbalera koji se posle dve decenije provedene na radu u inostranstvu vraća u svoj rodni grad. Fudbaler je pun para i željan je da ispravi sve greške iz prošlosti tj. prizna decu koju je kao mlad napravio svakoj od ove tri službenice. Ovaj odlomak ukazuje na to da bi cela predstava mogla imati potencijala da veoma dobro zabavi publiku, ali ne bih rekao da bi ova imala i neku veću - ili ikakvu - umetničku vrednost. 


Već u 18h smo se preselili u veliku salu da pogledamo komediju Zypa Cupák u izvođenju SKC P. J. Šafarik iz Novog Sada. Radi se o jednom od najizvođenijih dela kod vojvodjanskih Slovaka i radi se o predstavi koja je još uvek omiljena među ovdašnjom publikom, pa se dešava da čak i oni koji inače ne idu u pozorište, dođu da pogledaju Zypu Cupáka – smešnog lika koji je deo obavezne osnovnoškolske lektire u svim slovačkim školama u Vojvodini. Ova komedija zabune - koja proizilazi iz mešanja ćiriličnih i latiničnih slova (Slovak Đuro Sirak u srpskoj verziji, na ćirilici ispadne Zypa Cupak) - uvek lepo nasmeje sve one koji od pozorišta traže zabavu i opuštanje. E sad, problem je u tome što ovaj put, o umetničkoj vrednosti ove inscenacije nema ni govora. U stvari, zaista je veliko pitanje, da li je ovakvim predstavama - koje su zapravo na granici kiča - uopšte mesto na ovom festivalu, koliko god one punile sale publikom koja će se celo vreme smejati, aplaudirati uz slovačke pesme i generalno se sasvim lepo zabavljati. U principu najgore je to, što ovaj tekst možda i zaslužuje neku novu, savremenu inscenaciju koja bi mu unela malo svežine, novog života i aktuelnosti, ali - iako ansambl Šafarika čine većinom mladi ljudi - ovde takve težnje nismo videli ni u naznakama. Zapravo u jednom delu predstave se govori o ministru Krkobabiću - što naravno izaziva grohotan smeh kod publike - ali ako je to pravac u kojem je ova inscenacija htela da ide (u osavremenjivanju tematike) onda daleko im lepa kuća ...

Malo slovačko mesto Lalić u opštini Odžaci ima tek nešto oko 1500 meštana, od čega je tek polovina Slovaka. I takvo kakvo je, mestašce Lalić ipak ima aktivnu mladu pozorišnu družinu koja je - u okviru Kulturno-umetničkog društva Štefánik - ove godine pripremila pozorišnu predstavu slovačkog autora Ferka Urbáneka Diabol v raji manželskom. Ako ne računamo zaista odlične kostime, ova predstava je slaba - zapravo loša - u svakom mogućem pogledu. Gluma je drvena, replike su prosta deklamacija teksta (sve me je podsećalo na prvu-drugu probu tokom koje glumci proveravaju koliko su zapamtili tekst) bez da imate osećaj da su glumci zapravo likovi i da su replike zapravo deo nekog šireg dijaloga. Uz to, upotrebljavani su i neki čudni - ali glasni - zvučni efekti koji su - zajedno sa prilično kofuznom ali i potpuno nezanimljivom radnjom - doprineli da je ukupan utisak bio sumiran u osećanju čuđenja i zapitanosti nad idejom da se sa ovime uopšte izlazi na scenu. Jedno što je - bar meni - vadilo stvar je zanimljiv unikatan govor lalićskih Slovaka. Na diskusiji posle predstave čuli smo da je 1997. ova Smotra održana upravo u Laliću i da je tada ovo mesto ugostilo čak 22 ansambla sa svojim predstavama. Dakle tamo zaista postoji neka pozorišna tradicija i mlada družina bi zaista morala više da se trudi i da u svoje projekte ulazi mnogo promišljenije nego što su to uradili sa ovogodišnjom predstavom. Na mnogo veći trud ih obavezuje i činjenica da je u Laliću rođen i Jaroslav Supek (1952 – 2009), svetski poznat multimedijalni umetnik koji se bavio performansima, vizuelnom poezijom i mail-artom. Dakle, ako već imaju lepu tradiciju i ako već imaju aktivne mlade ljude, onda je velika šteta da se sav taj potencijal gubi na ovako beznačajne i loše projekte. 

Neki ukupan zaključak trećeg dana festivala bi mogao biti sumiran u stavu da - iako možda postoji ta neka težnja da sva slovačka mesta i sve ovogodišnje slovačke predstave budu zastupljene na festivalu - se ipak mora imati nekog obzira u odabiru i da je jedno ozbiljna umetnost a nešto sasvim drugo puka razonoda i zabava. Ako će ovakvi – u biti populistički - radovi ipak biti zastupljeni, onda bi se to moralo organizovati van glavnog repertoara ili bi se možda cela stvar mogla podeliti na dva nezavisna repertoara – jedan za predstave koje teže višim umetničkim dometima a drugi za zabavno-folklorna ludiranja - ona koja pune sale i čak su možda u mogućnosti da donose zaradu svojim autorima. Ustvari tako bi mogla da funkcioniše i svaka iole veća pozorišna družina - da se godišnje orijentiše na dve predstave, jednu koja će biti umetnička i drugu koja bi bila zabavna - populistička … Ako se dobro osmisle ove druge bi – svojom sasvim mogućom finansijskom isplativošću - zapravo možda mogle da sponzorišu one prve. U Kovačici bi tako pozorišna produkcija možda mogla da se podeli na onu umetničku Scenu Tomáša Hriešika – Maška i na onu populistiôko-zabavnu Scenu Martina Zlocha. Ali ovo je već jedna kasno-noćna rasprava koju smo imali juče vraćajući se kući sa Smotre … U ponedeljak je na Smotri pauza a u utorak nas čekaju uvek dobri Kisačani! Pred nama je još šest uzbudljivih pozorišnih dana …

Sunday, October 26, 2014

POZORIŠTE U KOVAČICI: Divadelný vavrín - II dan (Dom kulture Kovačica, 24. X. - 02. XI. 2014)

"Uđite, sedajte, ko je ušao-ušao je!"

Drugi dan festivala je perfektno ukazao na dve veoma zanimljive činjenice. Prvo, predstava Živý bíč ansambla iz Stare Pazove pokazala je kako je moguće praviti impresivne pozorišne predstave sa vrhunskim produkcionim zahvatima - od scenografije sa tri-četiri plana pa do postave koja uključuje čak dvanaest likova - tako da ova predstava postavljenja po motivima iz romana pisanog tridesetih godina prošlog veka izgleda sasvim sveže, savremeno i potpuno prigodno duhu vremena (obeleýavanje stogodišnjice Prvog svetskog rata). Drugo, predstava Čekajući Godoa ansambla iz Padine je pokazala kako za vrhunsku pozorišnu predstavu nije potrebna ni komplikovana i zahtevna scenografija, ni ogromna postava sa gomilom likova, ako imate sposobnog režisera koji ume da kreira fantastične likove i ako imate glumce koji će tim likovima dati jednu zastrašujuću dubinu, jedan sasvim novi duh koji doprinosi osećanju da su dešavanja na sceni deo jedne sasvim nove i drukčije realnosti. Iako je u velikoj meri  amaterska, pozorišna scena vojvođanskih Slovaka je - pokazalo se to baš juče - nesumnjivo sposobna za izuzetno visoke, vrhunske domete. 

Impresivna inscenacija romana Živý bíč slovačkog pisca Mila Urbana (1904-1982) pozorišnog ansambla iz Stare Pazove je takoreći u svakom pogledu vrhunska. Ovo je dakle možda i nešto najviše što se u okvirima amaterske produkcije jednog  manjinskog naroda može postići. Scenografija je bila statična (tokom predstave ništa nije menjano ili pomerano) ali veoma bogata i iskoristila je sve potencijale scene. Na sceni ste imali tri ili četiri plana dešavanja što je opet na samim granicama krajnjih mogućnosti scene u našem Domu kulture. Dakle imali smo jednu seljački kuću (u romanu je radnja smeštena u Oravsku oblast na severu današnje Slovačke pa je i ova najverovatnije kuća po tom modelu), notarsku kancelariju (Slovaci su onomad bili pod austrougarskom vlašću i kancelarija predstavalja simbol moći ove države), seoski bunar (oko kojeg se ljudi svakodnevno sreću i razgovaraju) i kafanu iz koje svako malo neko bude izbačen da svoju žuč i ogorčenost prosipa ispred njenih vrata a ne u njoj gde i zidovi imaju uši doušnika željnih da potkažu svoje sunarodnike. Dakle u toku ove inscenacije se puno toga dešava i sve to se dešava na više funkcionalnih i veoma dobro zamišljenih lokacija, ponegde i na više planova, tako da u prvom planu bude glavna radnja da bi se nešto dešavalo i u drugom planu ...

Dakle ovo je zaista jedna fantastična produkcija u režiji Aničke Balažove. Ali to nije sve, u predstavi su odlične i glumačke izvedbe. Dvanaest glumaca (Anna Kanašova, Zdenka Kožik, Igor Piskla, Miroslav Kožik, Janko Šarkezi, Maja Domonjiova, Jaroslava Klinkova, Milan Mutić, Miroslav Ruman, Vladimir Slamaj, Damir Pilipović i Marek Kožik) igra likove koji perfektno oslikavaju sve muke i tegobe jednog naroda koji trpi tiraniju i ratne strahote. Kao što rekoh, Slovaci su na početku XX. veka još uvek pod austrougasrkom vlašću i kao deo te Tamnice naroda moraju da skidaju i kožu s leđa da bi pomogli austrougarske ratne napore na frontovima I. svetskog rata. Radnja romana tj. predstave je smeštena negde u 1917. ili 1918, dakle pred kraj rata tokom kojeg je dobar deo seoske muške populacije ili poginuo ili se iz rata vratio obogaljen i nesposoban za rad (što je označilo i neminovan dolazak gladi, jer se narod bavio poljoprivredom i teškim fizičkim radom). Posmatramo zaista potresnu sudbinu glavnih likova i kada bi glumačke izvedbe bile za dlaku slabije, ovo bi se sve pretvorilo u nešto što viđamo u španskim serijama. Toliko je tu patnje, muka, očaja i suza. Na svu sreću, glumci su odlično odradili svoj posao i na raspravi nakon predstave smo mogli videti i to da je recimo glavna glumica odlično promislila svaku svoju repliku i svaki gest - što je (kao što i treba i mora) doprinelo i maestralnoj ubedljivosti njenog lika na sceni (recimo na samom kraju predstave ona iz velike tuge za izgubljenom porodicom treba da pređe u ludački smeh i radost jer vidi kako ozloglašena kafana seoskog ratnog profitera gori. Dakle ovo je izuzetno zahtevan prelaz koji, kao što rekoh lako može da se pretvori u preglumljavanje i šmiranje, što u ovom slučaju ni izdaleka nije postao). Dakle nije stvar samo imati vrhunsku i bogatu (pitam se zaista, koliko li je novca uloženo u ovo) produkciju, jer bez odličnih glumaca, ona je prosto uzaludna.


E sad, zanimljivost Mila Urbana je u tome što je radnja romana Živy bič neka vrsta prologomene za Oktobarsku revoluciju. Pobuna naroda protiv okupatora i  izrabljivača, zapitanost nad verom u Boga, negiranje ikakve stvarne moći crkve da spase narod od tiranije i sveopšte patnje … postaju neka vrsta izlaza i puta prema oslobođenju. Dakle, Urban je lepo uvideo kako je narod doveden do granice očaja tada morao da uzme stvari u svoje ruke I kako se pred kraj rata sasvim lepo video dolazak tog jednog novog duha - "Bauka koji kruži Evropom ..." - koji dolazi da označi propast te velike tamnice naroda. Ali, Urban je nedugo posle toga - u vreme II svetskog rata - sarađivao sa jednim antikomunističkim listom i pred kraj rata je otišao u Austriju, da bi mu posle rata u Slovačkoj čak bilo i suđeno od strane nove komunističke vlasti. Dakle autor ovog romana je i sam pomalo kontraverzna ličnost i bilo bi zaista sjajno kada bi i autorka ove predstave iskoristila taj aspekt u svojoj inscenaciji ovog romana ... Ipak, u vreme proslave stogodišnjice, ova predstava odlično podseća sve nas na veliku pravednost borbe južnoslovenskih naroda za oslobođenje iz te i takve tamnice. 

Moglo bi se još dosta pisati o ovoj predstavi ali zaista više nemam vremena jer treba nešto reći i o predstavi ansambla iz Padine.

O predstavi Čekajući Godoa smo već pisali i ne bi sada da dužim o njoj. Samo bi hteo da napomenem da me je ova - ako je to ikako moguče- ovaj put još više očarala i oduševila. Zašto? Pa, momci i devojke su se u Kovačici morali suočiti i izboriti se sa katastrofalno lošom organizacijom male scene. Kao jedna od predstava o kojima se u proteklih mesec dana dosta pričalo, predstava Čekajući Godoa je bila rasprodata već u petak (dan ranije). Naravno, to nije ni na koji način objašnjeno ljudima - recimo moglo se još dan ranije u holu Doma kulture da zalepiti obaveštenje o tome kako je ova predstava rasporodata i da ljudi ne dolaze bezveze -  pa je na predstavu došao takav isti broj ljudi kakav dolazi i inače, na ostale predstave, na one koje NISU na maloj sceni. I naravno, karte nisu prodavane, na ulazu nije bilo adekvatne kontrole i ljudi su se strmeknuli na malu scenu u broju koji je bio dobrano veći od kapaciteta male scene. Ovaj čovek koji je tu održavao red je samo govorio  "Uđite, sedajte, ko je ušao-ušao je!" i naravno tu se stvorio jedan nered koji je sigurno uticao i na publiku (ja sam imao kartu ali sam morao da stojim celu predstavu, dok su oni bez karte mogli da sednu u prvi red) i na glumce (prostor za igru je smanjen) i scenografiju (svetlo nije bilo dovoljno dobro u nekim delovima predstave) ... Takođe, iz nekog razloga više ne postoje ona sedišta namenjena predstavama koje se održavaju na maloj sceni! Sada su naprosto na scenu donesene stolice i ljudi su sedeili samo na onom delu scene koji je ispred a ne i sa leve i desne strane bine kao nekad. Dakle možda je zapravo bilo dovoljno postora za mnogo više ljudi i možda je zapravo trebalo samo doneti više stolica ... Ali, ko zna zašto – ništa od toga nije urađeno.

Ali, kada je predstava krenula, kada su momci i devojke krenuli sa igrom, sve smo probleme smetnuli sa uma i kolektivno uđosmo u jedan fanstatstičan novi svet, svet Semjuela Beketa. Imao sam osećaj da bih zaista voleo da se predstava nikada ne završi, da traje i traje i traje ... Toliko su bili dobri! 

Rasprava nakon predstave je bila takođe veoma dobra i počela je prilično zanimljivo - još jednim gromkim aplauzom padinskom ansamblu! Diskusija je razabirala mnoge elemente predstave - od svedene ali upečatljive scenografije (režiser Martin Labat je student arhitekture i izložio je neke svoje zanimljive poglede na mogućnost potpune svedenosti prostora u ovoj predstavi, svedenost do granica funkcionalnosti), preko muzike u predstavi (koju je kontrabasista Janko Tomek zapravo odsvirano uživo, iza zavese, u real time-u) pa sve do herojskih glumačkih poduhvata (scene na granici otvorenog nasilja i zloupotrebe glumca radi uverljivosti scene) - a imali smo i retku čast da Daniel Cicka nam ponovo odigra onaj svoj - Luckyjev - fantastičan monolog sa kraja prvog čina. Da, diskusija se na kraju pretvorila u ono što ova predstava i zaslužuje - u jednu proslavu, proslavu jedne nove nade koju posle susreta sa padinskim ansamblom svi ponovo osećamo duboko u sebi.  


Šta reći za kraj druge večeri? Samo to da, da se ja pitam, bi ove dve predstave morale na jednu turneju po svim slovačkim mestima, kao primer svega onoga što valja i čemu treba stremiti u savremenom pozorišnom radu ali i ukupnom kulturnom životu vojvođanskih Slovaka.


Friday, October 24, 2014

POZORIŠTE U KOVAČICI: Divadelný vavrín - I dan (Dom kulture Kovačica, 24. X. - 02. XI. 2014)

Prošle su samo dve godine i svi još uvek pamtimo onu zaista slabo organizovanu smotru Divadelný vavrín 2012 … Ali, posle samo dve godine evo Smotre ponovo u Kovačici! Ovaj put je razlog za održavanje Smotre kod nas proslava stogodišnjice pozorišta u Kovačici. Dakle, jasno je da je Kovačici data druga šansa i da se ovaj put stvarno mora raditi bolje, ozbiljnije i promišljenije! Zaista, što se u našem Domu kulture dosad otaljavalo - otaljavalo se, sada ima da se radi, jer ne slavi se sto godina od prve slovačke pozorišne predstave u Kovačici baš svaki dan ... Kada bi se šalili! Organizacija festivala je i sada veoma slaba. Recimo za ovaj festival ste zvanično mogli doznati tek onda kada je sastavljen program za proslavu Kovačičkog oktobra, dok ste za repertoar i datume održavanja predstava morali čekati do … par dana pre samog početka festivala. Naime, prvo je postavljen veliki bilbord na prilazu centru mesta a onda je otvoren i Facebook event za festival. I, ništa, to je to! Uzimajući sve to u obzir, zaista je pravo čudo što je na otvaranju uopšte i bilo ljudi, jer postoje lokalni kafići koji ozbiljnije rade svoje promotivne kampanje i akcije! 

Smotra pozorišnih ansambala vojvođanskih Slovaka Pozorišne lovorike na jednom mestu, jednom godišnje, okuplja sve pozorišne ansamble koji te godine pozorišnu predstavu i bude to uvek desetak-petnaestak više ili manje vrednih radova iz većine vojvođanskih mesta u kojima žive Slovaci. Posle svake predstave se otvara diskusija, prvo između žirija i ansambla, pa onda i između publike i ansambla i žirija. Sve u svemu, sve je ovo zaista veoma lepo zamišljeno i ova smotra je zapravo jedan od najbitnijih – nefolkornih - kulturnih dogadjaja koji održavaju u životu ovo malo što je ostalo od kulturnog života u svim tim pomalo devastiranim sredinama u kojima žive vojvođanski Slovaci.

Posle kratke uvodne ceremonije otvaranja (festival je zvanično otvorila predsednica Nacionalnog saveta slovačke nacionalne manjine u Srbiji Ana Tomanova Makanova) na scenu izlazi kovačički ansambl sa predstavom Starý frfloš. O ovoj predstavi smo već pisali i nažalost nema se šta posebno dodati nakon drugog gledanja. Jedino što je malo izvadilo stvar - pored standardno odličnog Jana Žolnaja u u lozi Meneghetta - je i činjenica da je ovaj put i Pavel Breznik kao Todero imao jednu malu i veoma efektnu epizodicu (mislim na onaj momenat kada se Todero - u centru je scene i u prvom je planu - pita šta li rade Žanetta i Nivoleto, Brezniku tada licem prolaze zaista veoma upečatljive staračke facijalne ekspresije i starački manirizmi u govoru). Dakle, sve u svemo, kao što i rekoh onomad, ovo je jedna od onih predstava koje osim trivijalnog eskapizma ne nude previše, čak ni onim manje zahtevnim gledaocima. Ustvari, ona ga nudi ljudima kojima takve stvari ionako malo znače, da ih sutra pitaš za radnju ili likove ne bi umeli da se sete ni u najgrubljim crtama. A i da ne pričamo o činjenici da bi svi oni koji su se ove večeri tako slatko smejali ovoj predstavi najverovatnije potpuno odlepili kada bi čuli iznose koji su navodno trošeni samo za kostime za likove u predstavi ... 

Ono što je bilo posebno razočaravajuće je i jednočasovna diskusija koja je usledila nakon predstave. Tu smo mogli da vidimo sastav žirija i mogli smo da saslušamo sve što su članovi žirija imali da kažu o odgledanoj predstavi (sa sve pregledima  i analizom video zapisa) ... Bio sam tu lično veoma razočaran jer je nastavljeno sa tom pogubnom blagoglagoljivošću koja se svodi na to da se beži od svake negativne kritike i generalno svake negativnosti prema bilo čemu - dakle, "Len pekne!" ("Govori samo lepe stvari!") a o negativnim stvarima neka se ne diskutuje, ili neka se ostave za privatne razgovore  ... I onda se moraju pričati trivijalne stvari, jer koliko lepog možeš da kažeš o predstavi koja je u biti zaista slaba? Veoma malo, i onda moraš da improvizuješ i sve ode iz polja kritike prema toj nekoj blagoglagoljivosti kojom kao želiš da podržiš nešto, pa makar se ono razvijalo sa katastrofalnom sporošću i u nekim sasvim pogrešnim pravcima ... Članovi žirija su stvarali utisak da je ovaj sasvim zadovoljan sa viđenim, sa stvarima koje su zapravo daleko ispod proseka. Tu je žiri mogao da iskoristi lepu priliku i zaista pomogne ne samo lični umetnički razvoj članova amaterskog ansambla, nego bukvalno i razvoj cele jedne lokalne, kovačičke,  pozorišne scene.


Jer uporedo sa festivalom, postavljena je i prigodna fotodokumentarna izložba o stogodišnjici pozorišta u Kovačici u kojoj možete pogledati desetine zaista predivnih fotografija iz svakakvih perioda u razvoju lokalne pozorišne scene - od ranih seosko-folklornih inscenacija sa početka minulog veka pa sve do mračnih postmodernih eksperimenata osamdesetih. Dakle nigde se jasnije ne vidi činjenica da Kovačica ima izuzetno bogatu i jaku pozorišnu tradiciju i da nije svejedno kakve će se predstave postavljati na daske našeg doma kulture. Sve te fotografije nas čine veoma ponosnim, ali nas i upozoravaju na to da je u zadnjih desetak godina i previše toga bilo nedostojno kako ovih pozorišnih dasaka tako i ove pozorišne publike i da je zadnje vreme da se u pozorišne projekte ulazi mnogo ozbiljnije i promišljenije i sa mnogo više respekta prema sopstvenoj tradiciji. Jer ako je iza ove scene punih sto godina razvoja i iskustva, hajde da se više  bavimo stvarima koje nam više ne priliče! 

Sve ovo - i još dosta toga pride - je doprinelo izuzetno tužnom, depresivnom utisku koji je ova predstava i celokupno iskustvo prve festivalske večeri ostavila na mene ... 



Sunday, October 05, 2014

POZORIŠTE U KOVAČICI: Starý frfloš (Dom kulture Kovačica, 05.10.2014)

Ima tome bar petnaestak godina otkako je svaki razgovor  o kovačičkom Domu kulture jedna frustrirajuće jalova priča. Dakle, nađite (za kulturu zainteresovanog) čoveka i popričajte malo o Domu kulture i naići ćete na jednu te istu priču - o užasnom institucionanom, materijalno-tehničkom i kadrovskom stanju u kome se ova ustanova već godinama nalazi, a čućete i pričo o tome kako postoji potreba da se tu obavezno moraju izvršiti hitne i veoma temeljne promene u svim navedenim aspektima. Dakle svi znaju da tu ništa ne valja i da je već predugo naš Dom kulture jedno obično ruglo - ali niko ništa ne preduzima i pomalo smo svi već navikli da nam - recimo u poređenju sa kovačičkom Galerijom naivne umetnosti - ova ustanova liči na malo bolje održavanu konjušnicu.

Instirucionalno gledano, naš Dom kulture se - poput velike većine srpskih domova kulture - nikako nije snašao u periodu tranzicije i ako se samo površno zagledate u stanje u kojem se ovaj nalazi, shvatićete da je tu vreme stalo otprilike na samom početku devedesetih, ili čak pre. Dakle, tu se još uvek prevashodno sve bazira na jednim te istim kulturno-umetničkiim programima iz oblasti održavanja tradicije i folkora vojvođanskih Slovaka (folklorni i muzički ansambli - razni), kao i na nešto malo pozorišta (jednoj pozorišnoj predstavi godšnje i jednom malom - i, što to otvoreno ne reći, odavno zamirućem - festivalu). 

Materijalno-tehnički gledano, ovaj Dom kulture je dočekao da prokleta bioskopska tehnologija toliko napreduje pa da je sada ponovo moguće održavati povremene bioskopske projekcije (tako što ova firma koja se bavi distribucijom filmova donese bukvalno svu potrebnu opremu a DK daje samo sedišta i bioskopsko platno), dve decenije su prošle za tren a da je sve ostalo kao zamrznuto u vremenu. Zato sama sala i nije u tako lošem stanju ali to je samo zato što se tako malo koristi da se nije imalo ni šta pokvariti, oštetiti ili pocepati. No ipak, i dalje se to veoam slabo održava pa sve izgleda baš baš jadno, kao kada uđete u kuću koja je godinama napuštena - sve kao da je nekako prašnjavo i ustajalo. O ovome malo kasnije ...

Sa kadrovske strane gledano situacija je zapravo daleko najgora. Jer da ovde postoje neki normalni ljudi, sve gorenavedeno bi se moglo rešiti! Ovako imamo ljude koji nemaju ni potrebnih znanja, ni sposobnosti, ni volje ni  bilo kakve namere da tu nešto promene ili da bar nekako, kako znaju i umeju, doprinesu kakvom-takvom boljitku. Tu se - u bukvalnom smislu reči, ne šalim se previše - ne zna ko pije a ko plaća. Dakle, tu se motaju neki ljudi - neki su zaposleni, neki nisu, neki nešto rade, drugi se ni ne pretvaraju da išta rade, a ko zna ko sve se zapravo ni ne pojavljuje a "radi" ovde - a da ni uz najbolju želju ne možeš saznati koja je tu njihova uloga i za šta su zapravo plaćeni (ako jesu uopšte). Neki od njih zapravo imaju svoje privatne poslove i rad oko DK im dođe kao ... pojma nema šta ... Usputno zezanje valjda. Sve u svemu, u DK jednostavno nema ni p o promena i ni b od boljitka dok se ne nađe neki način da se postojeći kadrovi i postojeća "zaposlena lica" nekako ne zbrinu. Negde drugde, nekamo što dalje od svake primisli bavljenja ozbiljnom kulturom.   

Dakle, dolazeći večeras na predstavu bio sam oduševljen time da je pred ulazom u DK velika gužva. Ljudi su čekali u holu, u hodniku gde se prodaju karte i još je veliki deo njih bio napolju ispred zgrade Doma kulture. Ja ovoliko ljudi nikada nisam video na nekoj pozorišnoj predstavi! Ovo je bez sumnje rekord za bar dvadesetak minulih godina ... Naravno potrajalo je dok svi ne uđu i ne kupe kartu (150 din.) i jasno je da predstava nije mogla da počne na vreme dok je pola ljudi još vani ... Ali, ispalo je da može! Ja sam ušao među poslednjima, predstava je bila počela i sala je bila do zadnjeg mesta popunjena. Ljudi oko mene su počeli da negoduju jer nije više bilo mesta za sedenje i tražili su da se otvori balkon. E, sad, ovaj lik što tu kao nešto radi, kaže da se ne može na balkon jer ovaj nije sređen i da je zapravo prilično prljav, valjda su sedišta prekrivena prašinom --- Kao da je tu neko drugi kriv zbog toga, viša sila šta li ... I ja se tu pomirih sa sudbinom i priđoh bliže bini da - ako baš moram da stojim celu predstavu - bar što bolje vidim i čujem sve kako treba. Ali, posle par minuta, ne lezi vraže, krene odjednom neka lomljava i halabuka od gore! Pogledah i videh kako se neki ljudi motaju po balkonu i sedaju tamo da gledaju predstavu odatle. A predstava traje li traje ... Tu mi pomalo prekipi od sve te buke i krenuh i ja na balkon, kad je bal nek je bal! Gore je naravno popuni mrak i nema šanse da vidiš gde ideš i šta je sve oko tebe. To se pokazalo i kao dobra stvar jer se nije mogla videti prljavština na koju sedaš ... No tu se posle dobrih petnaestak minuta predstave malo smirih i bio sam konačno sposoban da gledam šta se dešava na bini.

Komedija Karla Goldonija Stary frfloš je nešto što me zaista ni u jednom momentu ne bi zainteresovalo. Dakle, ovde se radi o delu iz osamnaestog veka i u njemu nema ama baš ničega što bi me privuklo, koliko god da volim pozorište. Zaplet je vezan za udaju kćerke iz bogate porodice u kojoj glavnu reč vodi matori deda koji je veoma škrt i koji strogo kontroliše svog sina i unuka ... Ma, šta da prepričavam, bezvezarija potpuna. Gledano iz današnje perspektive, ovo je delo irelevantno u svakom mogućem pogledu. Jednostavo nemam pojma zašto bi ikoga zanimalo da ovo postavlja na scenu u Kovačici (mesto od 7 hiljada stanovnika, ljudi koji u pozorište dolaze prosečno jednom u desetak godina) i bolje je ne trošiti reči na nekog tamo Goldonija.

Režiser Jan Makan je jedan od retkih profesionalaca na sceni vojvođanskih Slovaka. Osim toga, on je i čovek koji je dobrano zašao u završni deo svoje umetničke karijere i zaista ostaje zapanjujuća činjenica da je Makan odlučio da 1) gubi svoje dragoceno vreme na ovu glupost od komedije, 2) režira predstavu tako jadno, da ova samom tekstu ne dodaje ama baš ni trunku ikakve relevantnosti i težine. Mislim, jeste da se publika ovome lepo nasmejala, ali ona bi se isto ovako smajala i da je sve ovo režirao neki potpuni amater, a ne jedan od najpoznatijih režisera na pozorišnoj sceni vojvođanskih Slovaka. Glup, glup, glup izbor i izvedba za pred kraj umetničke karijere!

Sa aspekta glumačke izvedbe, Jan Žolnaj je jedini glumac koji je ovde vredan pomena, a glumili su i Pavel Breznjik, Ana Širkova, Vjera Sladeček, Miloslav Jonaš, Viktoria Šifelova, Igor Kušut, Jaroslav Hriešik i Anička Pribeljova. Inače, Jan Žolnaj je najbolji glumac kojeg Kovačica ima danas i tu naprosto nema neke ozbiljnije rasprave. Žolnaj je jednostavno rođen da bude glumac, i ne samo to, on dosta i radi na sebi i svom izrazu - zapravo ceo njegov životni stil, njegove poze, njegovi maniri, intonacije, glasovi, njegove često groteskne facijalne ekspresije, ludačke gestikulacije ... Sve kao da je samo momenat pre samog izlaska na scenu. Žolnaj je jedan od onih kojima se može dati telefonski imenik i on će od toga da napravi predstavu za pamćenje. Njegov Meneghetto ne samo što je bio onaj sastojak koji je dao miris i ukus ovoj predstavi. Meneghetto je dao sav smisao i svu poentu ovoj predstavi. Zapravo, Žolnajev Meneghetto je ono jedino što ćemo koliko-toliko zapamtiti od cele ove prestave ...

Za kraj, moram napomenuti da nije ovde samo režija bila ispodprosečna. Ovde  smo imali i neke zaista neverovatne - fantomske pojave. Recimo pod scenografiju se potpisao Goran Bobić, ali ovde scenografija nije ni postojala u pravom smislu reči. Koliko malo treba da te plate ili koliko volonterski treba da otaljavaš, pa da za ono kažeš da je - scenografija? Takodje, pod muziku je potpisan i Vladimir Lenhart -  koji je ina4e jedan on naših najpoznatijih muzičara alternativne muzike - a da zapravo ovde originalne muzike nije ni bilo, Ako se ne varam, tu su jednostavno samo preuzimani i puštani "muzak" komadi klasične tj. ozbiljne muzike. 

Sve ovo - i još dosta toga pride - je doprinelo izuzetno tužnom, depresivnom utisku koji je ova predstava i celokupno večerašnje iskustvo ostavila na mene ... 

Saturday, October 04, 2014

TRIBINA: Snežana Radojičić (Opštinska Biblioteka Kovačica, 04.10.2014)


Kad mi neko predloži ideju o nekom putovanju, odmah me spopadne neka nervoza. Nije da ne volim da putujem, ali ima nešto u tome što treba prvo da se duhovno pokreneš, pa da se pripremiš i organizuješ, pa da konačno kreneš i da onda da celo vreme razmišljaš o tome šta sve može da krene po zlu ... Iako postoji ta neka privlačnost putovanja - da ne pominjem sad kako mi je Kerouak jedan od omiljenih pisaca - i osećanja da je sve na putu otvoreno i da sada sve može da se desi i da konačno bar više nisi u toj svojoj poznatoj kolotečini, ima nešto što mi nikada ne dozvoljava da se opustim i da prestanem da razmišljam o sledećih desetak koraka, koji uključuju sledeći prevoz, smeštaj, hranu, cene ... Hm, bolje da ja ipak skratim ovaj uvod, pre nego sam sebe autujem kao jednog od najdosadnijih i najsmaračkijih likova koje možete upoznati ili sresti uživo. Elem, u sklopu veoma bogatog programa ovogodišnjeg Kovačičkog oktobra imali smo priliku da u prostorijama Opštinske Biblioteke u Kovačici prisustvujemo jednoj zaista fascinantnoj tribini koju je - kao deo promocije svog putopusnog romana Zakotrljaj me oko sveta- održala poznata biciklistkinja Snežana Radojičić.

Snežana je tzv. cikloturista i već nekoliko godina je obilazi ceo svet na svom biciklu. Na ovoj tribini je oko sat i po vremena pričala o svojim zanimljivim putovanjima po Evropi i Aziji. Na tribini je bilo nekih pedesetak ljudi, dakle skoro pa dupke puna biblioteka, što me je zaista prijatno iznenadilo. Snežanino predavanje je bilo propraćeno slajdovima (dakle uz projektor i medijaplejer) i kraćim video snimcima, tako da nije sve bila samo suva priča. Osim sasvim malog uvoda, koji su sastavile organizatorke tribine (kovačičko Udruženje Dea Dia), Snežana je celo vreme pričala iz glave, bez pitanja i pitpitanja. tek na samom kraju je bilo pitanja iz publike ali sam tada ja morao da izađem napolje da ne bi zaspao. Naime bio sam od jutra na seminaru u Padini pa sam onda celo kasno poslepodne i veče radio nešto po kući pa sam konačno na ovu tribinu stigao mrtav umoran i neverovatno mi se spavalo - non stop sam zevao, što su ljudi oko mene primećivali - i kada se na to doda toplota pune biblioteke, ja sam jedva držao oči otvorene. Ipak, izdržao sam i mogu sasvim jasno da se prisetim kako su mi je nekoliko epizoda bilo veoma zanimljivo. Geografima ili bar ljubiteljima geografije bi ovo bilo zaista zanimljivo predavanje, jer se moglo puno saznati  o onim udaljenim ili pak onim bliskim ali potpuno nepoznatim državama i predelima. Recimo priča o Kazahstanu koji je velik kao četiri Francuske i ne može ceo preći za mesec dana (što je maksimum važenja vize), o Nepalu koji je bučniji od Indije (a smatramo ga budističkim rajem mira i tišine), o Turskoj i Turcima i Kurdima koji su preterano gostoljubivi (posebno me je nasmejala fotografija Snežane sa nekim tamo predsednikom opštine i velikom slikom Kemala Ataturka), ili ona o opasnostima koje vrebaju na putovanju (iako na nekim mestima postoje znakovi koji upozoravaju na vukove, medvede, tigrove ili slonove, jedine neprijatnosti koje je ova ciklotursitkinja imala putujući po raznim zabitima su dolazile od kontakta sa ljudima, a ne životinjama. Navodno, prilikom svojih putovanja ona nijednom nije ni srela neku od navedenih opasnih životinja na koje su je navedeni znakovi upozoravali)  ... 

Najupečatljiva poruka ove tribine bila je o tome kako je Radojičićka planirajući putovanje pomislila da joj je za to potrebno da ima novac i da ima društvo, pa kako je vremenom ostala i bez društva i bez novca i kako je onda morala da nalazi posao i kako je ustvari putovanje od neke potrage za smislom (njena je želja bila da se kroz putovanja preporodi kao pisac, jer je u tom nekom prošlom životu ona već objavila je dve knjige) postalo smisao po sebi. Voleo bih da i ja jednom tako nađem neki smisao, zaista.     

I na kraju tribine - pošto sam naravno kupio i knjigu, nije bila preskupa (580 dinara za nekih 275 strana sitnog fonta) - stadoh u red kod Snežane da mi potpiše svoj roman. Posle malo čekanja - lik ispred  mene je uporno pokušavao spisateljici da skrpi neku priču o nekim allegedly zajedničkim poznanicima i doživljajima, ali mi je sve to izgledalo prilično  (što bi ameri rekli)  sketchy -  nisam imao vremena da se zamlaćujem diktiranjem posvete već sam samo rekao da napiše datum i da se potpiše. U žurbi da stignem kući i konačno odmorim nisam ni pogledao šta je Snežana napisala kao posvetu. Stigoh kući, otvorih pivo i ispijajući prvi gutljaj ugledah posvetu:

"Janku, kao inspiracija za njegove snove. Snežana, 04. oktobra 2014."

Da, ova posveta mi je zaista ulepšala dan. I sada mi se eto više ni ne spava ...